Vječna Praznina: Prošlo je 18 godina otkako nas je Toše Proeski napustio, ali njegov glas još uvijek liječi rane
Jutro 16. listopada 2007. godine zauvijek je urezano u kolektivno sjećanje cijele regije kao dan kada je zanijemio “makedonski slavuj”. Na autocesti kod Nove Gradiške, život je tragično izgubio Todor Toše Proeski, tada najveća i najomiljenija glazbena zvijezda, u dobi od samo 26 godina.
Njegova smrt odjeknula je diljem regije. U Makedoniji je proglašena trodnevna nacionalna žalost, a tisuće ljudi ispratile su ga u tišini, s boli i suzama. Nakon tragičnog događaja u Zagrebu je održana komemoracija, na kojoj brojni poznati koji nisu mogli suspregnuti suze, a među njima su bili Maja Šuput, Gibonni, Renata Končić Minea, Ivana Banfić, Luka Nižetić, Nina Badrić, Lana Jurčević i mnogi drugi.
Vrijeme je samo potvrdilo snagu glasa koji je bio rijedak dar
Prošlo je punih 18 godina, jedna cijela generacija je odrasla, ali bol i nevjerica zbog njegovog preranog odlaska nisu izblijedjele.Toše nije bio samo pjevač. Bio je fenomen. Njegov čisti tenor, koji je bez napora prelazio iz pop balada u etno zvuk, osvojio je srca milijuna ljudi od Makedonije do Hrvatske. Iako je stekao slavu s hitovima kao što su “Čija si”, “Igra bez granica” i “Srce nije kamen”, publiku je kupio ne samo glasom, već i svojom jedinstvenom skromnošću i plemenitošću.
Bio je neslužbeni ambasador dobrote. Njegove humanitarne geste bile su tihe, ali brojne, a njegova najpoznatija rečenica “Ne želim da mi skidate kapu, samo želim da se ponosite mnome” postala je njegov životni moto.
Dobio je nagradu Majke Terezije za brojne humanitarne nastupe, bio je UNICEF-ov ambasador dobre volje i pomagao je djeci, a njegova pjesma “This World” proglašena je himnom organizacije.
Svojom pojavom rušio je političke i kulturološke barijere. U regiji punoj podjela, on je bio glas pomirenja i čiste, nepatvorene emocije.
Pjesme kao emotivni nasljeđe
I 18 godina kasnije, njegova glazba živi. Njegove pjesme nisu samo nostalgični podsjetnik na jedno ljepše glazbeno doba, već su emotivni testament koji svjedoči o dubini njegove duše i talentu koji je bio tek na početku procvata.
Ostavio nam je za sobom diskografiju koja je istinska riznica – od pop-rocka do klasične glazbe koju je studirao. Do diplome mu je nedostajalo tek nekoliko ispita, što samo dokazuje koliko je bio predan glazbi i koliko je još toga mogao dati svijetu.
Njegov život završio je tamo gdje se nikada nije trebao završiti – na hrvatskoj autocesti, ujutro, nakon nastupa. Ta tragična sudbina, prekid karijere u 26. godini, ostavila je trajni ožiljak u srcima svih koji su ga voljeli.
Danas, na ovu tužnu godišnjicu, obožavatelji diljem regije ponovno pale svijeće i puštaju njegove pjesme. Jer, kako je sam govorio: “Ljubav nije ljubav ako se ne daje.” A Toše nam je davao sve – do samog kraja.
