Splićanka Irena Jurjević s osmijehom i gestikulacijom, priča o zemlji koja joj je, kako kaže, otvorila srce i promijenila životni kompas. Prvi odlazak na Kubu ovoj je psihoterapeutkinji bio slučajnost. Sve poslije – sudbina! Tamo je pronašla dom, inspiraciju, ali i ljubav svog života, supruga Lazara, plesača s kojim danas dijeli i život i pozornicu. Upravo kroz ples i svakodnevicu otkrila je da sloboda ne stanuje u novčaniku, nego u ljudima, glazbi i kreativnosti. Sve u Ireninom glasu, osmijehu i pokretima podsjeća na ritam koji se ne da prepričati, već samo doživjeti. Ovih se dana upravo vratila s otoka gdje su sunce, glazba i siromaštvo jednako prisutni, gdje se živi polako, ali intenzivno i gdje su zagrljaji važniji od interneta. Kubu nam opisuje kao zemlju kontrasta, ritma i topline – mjesto gdje siromaštvo i sreća plešu isti ples. Ova zemlja za Irenu je postala način života, ogledalo svijeta i duše, mjesto koje ju je naučilo što znači sreća kad se sve materijalno ogoli…
Upravo ste se vratili s Kube – zemlje s tisuću ritmova, osmijeha i kontrasta. To je zemlja kojoj se uvijek rado vraćate. Kad ste prvi put bili, kako se dogodila ta ljubav?
Otišla sam sasvim slučajno i to putovanje preokrenulo mi je život naopačke ili bolje rečeno, na pravu stranu. Prije putovanja nisam htjela puno ni guglati o Kubi, željela sam da me iznenadi. I bogme je. Od prvog trenutka kad sam na vrućem aerodromu u Havani stavila nogu na kubansko tlo, znala sam i rekla sam sebi: ‘Evo me doma!’ Čudo je to, nikad mi latino svijet nije bio ni blizak ni poznat. Sljedeće poslijepodne spustila sam se na ulicu i odnekud čula zvukove afričkih bubnjeva i udaraljki. Pratila sam zvuk i u jednom dvorištu odvijao se religiozni ritual, santorije (spoj afričke i kršćanske religije), prizor nadrealan, kao u filmu uz bubnjeve, ples i vriskanje. Kubanski ritam me potpuno usisao, tu večer upoznala sam ekipu Kubanaca i stranaca koji su tada živjeli na Kubi, ostali smo prijatelji i do dan danas. S njima sam obilazila najbolje klubove u Havani, glazbene, plesne, ostalo je povijest…
Ljudi o Kubi imaju ili romantičnu ili potpuno suprotnu sliku – kakva je istina kad je doživiš izbliza?
I jedno i drugo. Kuba je romantična i teška. Na internetu vidite sjajne oldtimere iz 50-tih i 60-tih, palme, ušminkane restorane s autentičnim bendovima s kubanskom glazbom, a onda tresnete u centar Havane na uzavrele, prljave ulice iz kojih se uzdižu raspadnute, nekad predivne zgrade, ljudi u šarenim dronjcima koji sjede na skalinama ispred kuće, oldtimeri koji zamagljuju zrak od crnog, smrdljivog benzina i pitate se: ‘Jesam li ja ovo sletjela na snimanje za National Geograpich?’ Pa onda opet, skupina srdačnih Kubanaca odvede vas u mali klub s autentičnom rumbom i salsom te vidite takve virtuoze u glazbi i plesu kakve nigdje niste čuli ni vidjeli. Ne možete vjerovati doživljaju u koji ste upravo uronjeni, plešete s najboljim plesačima na svijetu dok vam noge ne otpadnu. Hodate bosi po beskrajno dugačkim pješčanim plažama s tropskim palmama, jedete zreli mango za doručak i koliko god hoćete avokada za ručak. Vozite se u skupom cabriolet oldtimeru za turiste i u raspadnutom oldtimeru, colectivo taxiju za Kubance. Pijete fantastično izrađene koktele na nekoj divnoj maloj terasi restorana u Havani i stojite u redu za komad piletine, ako imate sreće da je taj dan ugledate u nekom polupraznom dućanu. S čime god da se vratili, s Kube nećete otići prazni, bez emocionalnog doživljaja. Kuba je zemlja velikih kontrasta, strasti, topline, umjetnosti i siromaštva.
Kako izgleda tipičan dan Kubanca? Što ih pokreće u zemlji gdje mnoge stvari funkcioniraju drugačije nego kod nas?
Kubanci žive od danas do sutra. Nema velikih planova, projekata. U zemlji u kojoj je dnevni imperativ nekako doći do hrane za sebe i obitelj, sve je manje i kreativnog rada. Prosječna plaća na Kubi je oko deset eura. Toliko košta karton od 30 jaja, pa ti sad preživi. Najboljem prijatelju iz Havane kupila sam kao poklon ventilator na solarno punjenje. Nedavno je dobio sina i dijete mu ne može spavati od vrućine zbog svakodnevnih redukcija struje.
Jesu li ljudi unatoč siromaštvu doista toliko veseli i srdačni koliko ih zamišljamo? Kakvi su im odnosi prema strancima, osjećaju li se zatvoreno ili su otvoreni i topli kao što svi pričaju?
Ono kako mi kažemo dobar dan kad uđemo u kuću, Kubanci kao pozdrav poljube i zagrle mamu, tatu, brata, susjeda. To su beskrajno topli i otvoreni ljudi. Zagrlit će vas i pričati s vama kao da vas poznaju sto godina, kao da ste njihovi oduvijek. Toplina je ono što Kuba daje. A onda živost, boje, alegria (veselje). Neprestano se vraćam tome. Turizam u Havani temelji se na druženju lokalnih Kubanaca s turistima. Spustite se na ulicu i prepustite Kubancima da vas vode po klubovima, plesnjacima, po ulicama grada i mjestima koje nećete sami pronaći. Slušate što vam pričaju, Kubanci su jako kulturni i pristojni ljudi. Platite im piće i sutrašnji ručak za njih i familiju. Pustite ih da vas zavedu, osjetite latino romantiku, oni su majstori u tome.
Kako danas tamo izgleda život bez interneta, velikih brendova i reklama na svakom koraku?
Kad sletite na Kubu imate osjećaj da ste vremeplovom ušli u 80-te. Prvo aerodrom; zaposlenici u uniformama i cipelama iz nekog tamo davnog doba, kratkim suknjama s crnim čipkanim hulahopkama u stilu 80-tih. A onda ulice grada, izlozi praznih dućana, auta, odjeća, namještaj po kućama, stila života. Sve je ostalo zabetonirano u vremenu. Ima jedan lijepi dio toga, život na Kubi još uvijek je pun ljudskih kontakata, druženja po kućama, ćakule, kao kod nas nekada. Prije par godina internet je stigao i na Kubu i njih je nažalost sustiglo mobitel ludilo pa sjede ispred kuće i bulje u virtualni svijet, kao i mi.
Kubanska glazba i ples su svjetski fenomen – je li to doista dio svakodnevnog života ili samo kulisa za turiste?
Da, Kubanci zaista jesu glazbeni i plesni fenomen. Oni plešu onako kako mi pratimo nogomet – neprestano, strastveno i svugdje. Djeca od malih nogu u dnevnom boravku imaju upaljene TV spotove s plesom i skidaju plesne korake i pokrete kao dio svakodnevne igre. Gledam kroz prozor svoje sobe u centru Havane djecu kako se igraju na ulici. Dva dječaka sjede na skalini ispred kuće i lupaju ritam u kartonsku kutiju, stvaraju glazbu, onako za igru. Na svakom kantunu trešti glazba, sada je na Kubi popularan reggaeton i reparto, salsa je danas u margini, ostala je gotovo samo za turiste.
Što ste naučili o njihovom načinu slavljenja života, o toj energiji koja im ne jenjava bez obzira na okolnosti?
Nekidan u Havani sjedimo u dnevnom boravku, predvečer. Cijela familija i susjedi. S televizije trešti salsa, a onda počinje TV novela – sapunica. Uobičajena scena kubanske kuće. Ima se za počastiti s pokojom pivom i sokom, jer je došao sin s nevjestom iz Europe i napunio frižider. Svi viču i govore u isti glas, smiju se glasno, trešti TV novela, klima i dva ventilatora u isto vrijeme. Priča se uglavnom o situaciji: siromaštvu i svakodnevnim redukcijama struje. Ali s puno smjeha i zezancije. Prepričavaju se dnevni i prošli događaji s još više smijeha. U jednom trenutku black out! Nestaje struje, potpuni mrak. Cijela familija plješće i smije se situaciji. Nema psovanja, nema gorčine. Lazarov brat pali bateriju na koju su spojeni lampa, ventilator i hladnjak. Sjedimo u polumraku, tropska vrućina širi se prostorijom, neće biti struje cijelu noć, a čini se ni spavanja. Svi smo i dalje tu, zajedno u dnevnom boravku, razgovaramo, družimo se, pokušavamo hladiti lepezama, smijemo se. To je Kuba.
Koja vas je scena, prizor ili osoba tamo najviše dirnula?
Do suza. Lazaro i ja otišli smo kući uplakani. Nekidan. Prolazili smo starim dijelom Havane i neočekivano na jednoj maloj pijaci čula sam zvuk trube. Svirao je bolero. Onakav od kojega ti se naježi cijelo tijelo i duša ga prepoznaje. Mlađi muškarac sjedio je sam i svirao. Onako za sebe, beskrajno tužno i divno u isto vrijeme. Prišla sam mu i rekla: ‘Čovječe, ti sviraš Kubu. Upravo onakvu kakva je danas.’ Ponudila sam mu novac, ali je odbio. U zemlji u kojoj su ljudi toliko siromašni da su počeli tražiti turiste, on je odbio novac. Zapričali smo se. Zove se Rafael, glazbenik je, naravno bez posla i novca. Njegov otac bio je akademski glazbenik i svirao u poznatom bendu. Priča se nastavila na ples. Pokazivao nam je neke korake i pokrete u Son cubanu, koji potječu iz Santiago de Cuba tradicije, vrlo specifični i slabo poznati u plesnom svijetu. Vidjelo se, on zna znanje. Ovaj mladi čovjek preslika je današnje Kube. Talent, potencijal, svira s prepuno strasti, ima toliko umjetničkog znanja, istovremeno mršav, gladan, izubijanih snova. Kaže Lazaro: ‘Svira da ne poludi, svira za sebe. Pretače svoju bol u melodiju, jer nema što drugo.’
Tamo ste pronašli i svog supruga Lazara o kojem upravo pričate. Kako je planula ta ljubav?
Ludo i neočekivano, kao i sve u mojoj priči s Kubom. Plan mi je bio ostati single da mogu slobodno putovati i pisati, međutim kad je vrijeme za ljubav, ona ti dođe ma koliko god se ti opirao tome. Planirala sam pokrenuti biznis na Kubi, dovoditi turiste iz Hrvatske i regije te organizirati turističko – plesne ture. Počela sam učiti španjolski i tražiti plesne škole i instruktore po Havani za taj projekt. Tako sam naletjela na Lazara. Nakon prvog plesnog sata s njim, znala sam da je najbolji plesač i metodičar te sam nastavila ići na satove plesa u njegovu plesnu školu. Izgledao je jako mlad pa sam se opustila misleći: ‘Ovo je neki klinac, nema opasnosti’. E pa prevarila sam se, jer je ispalo da nije baš klinac i očito mi nije bio ‘neopasan’. Kroz ples i razgovor počeli smo se upoznavati. Jako smo slični, povezala nas je ljubav prema umjetnosti, kreativnom stvaranju, strast za plesom, posebice tradicionalnim Son cubanom i privlačnost koja nam se dogodila od prvog dana. Nekako vjerujem da nas je neka viša sila povezala kako bi mogli stvarati umjetničke projekte, jer baš nam to ide.
Kakva je kubanska kuhinja?
Temelji se na riži, jedu je svakodnevno, kao mi kruh i tjesteninu. Arroz y frijoles – riža i umak od crnog graha. Kad ima mesa, uz to ide i komad mesa. Zbog prevelikog siromaštva Kubanci razmišljaju samo kako pojesti nešto što će ti dati energije za dan, tako da vrlo malo jedu povrće i salatu. Za cijelu familiju izrežu pola rajčice na tanke kriške i to je to. Iako je Kuba otok usred bogatstva oceana, ribu je tako teško pronaći za kupiti. Ali zato tropsko voće… E to je druga priča. Ima puno manga, papaje, avokada. A onda mamei, cherimoya, tropsko voće koje je finije od najukusnijeg kolača, divota…
Ima li išta što vam se posebno urezalo, neki miris, okus ili zvuk koji vas odmah vraća tamo?
Zapravo ništa romantično, ali ima jedan specifičan miris koji još nisam otkrila što je, a cijela Havana miriše na to. Otkad uđete u grad pa svugdje. Možda neki deterdžent za robu koji svi koriste ili nešto slično, ali vrlo specifično baš na Kubi.
Što vas je sve Kuba naučila o sreći i životu?
Jedne od najljepših trenutka u životu doživjela sam u dubokom siromaštvu, ali povezana s ljudima u prihvaćanju i ljubavi. Prije Covida živjela sam u kući u Havani zajedno s jednom familijom. Bilo nas je šestero, a samo jedan nož u kuhinji. I sve je štimalo. Kuhali smo, prali suđe, jeli ono čega ima. Moj psihoterapijski ured u Havani bio je jastuk na podu moje sobe i laptop, jer soba nije imala stolice, a kamoli stol. I radila sam online sasvim normalno s mojim klijentima iz Evrope. Naučila sam da ono što ti duša istinski želi dolazi u najneočekivanijem paketu. Da mi je netko još ne tako davno rekao da ću živjeti na tamo nekoj dalekoj, nepoznatoj Kubi… Da ću se udati za Kubanca… Da ću svoju umjetnost ostvariti kroz salsu, ples, da ću plesati Son cubano na pozornici s članovima Buena Vista Social Club, da će se u mojoj kući pričati španjolski jezik… Rekla bih mu da bunca! Na Kubi sam shvatila da smo mi ovdje gadno zabrijali na materijalno i u tome se potpuno izgubili. Na kraju, za istinsku sreću treba nam samo iskreni ljudski kontakt i stvaralaštvo. Jedino tada nam se duša iskreno raduje.
Kad biste morali usporediti sebe prije i poslije Kube – što se promijenilo?
Kuba mi je otvorila srce. Ples; onaj slobodni, iskonski, afrički, razbio je mnoge blokove i zadrške u tijelu. Moja kreativna energija potekla je i počelo se je ostvarivati sve ono što sam željela u životu: izraziti se u umjetnosti, pisati, plesati, raditi kreativne projekte, putovati, voljeti slobodno i potpuno.
Biste li mogli skroz živjeti na Kubi?
Baš sam bila odlučila ostati na godinu dana u Havani i vidjeti što dalje, a onda me Covid vratio natrag u Europu. Iako je sada ekonomska situacija tamo teška, ja sam s Kubom ostala zauvijek povezana i vidim se u Havani u budućnosti. Voljela bih imati mali stan, stvarati glazbeno – plesne projekte s Kubancima, snimati dokumentarac…
Jeste li osjetili nostalgiju za zapadnjačkim komforom?
U vrijeme prije Covida, kad sam bila u Havani, živjela sam jako jednostavno što se materijalnih uvjeta tiče, ali sam imala kulturno i društveno vrlo bogat život pa mi nije ničega falilo. Nedostajala mi je izmjena godišnjih doba. Na Kubi je stalno ljeto, više-manje svaki dan jednako vruće, a moje tijelo naviklo je na prirodni ciklus od hladnoga ka proljeću, ljetu i u krug pa sam sve čekala neki hladniji dan, neku promjenu, ali toga tamo nema.
Kad se vratite u Hrvatsku iz takve zemlje, što vam prvo padne na pamet?
Preplavi me zaglušujuća tišina i praznina. Na Kubi su ulice uvijek žive i pune ljudi, glazba trešti iz svakog doma i svakog kantuna. Mi smo se previše zavukli u kuće, svatko u svoj život i mobitel. Zvukovi života i stvarni, topli kontakti s ljudima mi nedostaju. Sjećam se jednom kad sam na povratku s Kube, sva u suzama, kroz avionsko staklo ugledala Amsterdam, siv i posložen u savršeno pravilne kvadrate, jeza me obuzela od te silne strukturiranosti, organiziranosti, za mene neslobode. Jednom sam napisala: ‘Havana je moj dekadentni Cirkus na kraju grada. U Cirkusu je muzika pretjerano glasna i šarena svjetla se izmjenjuju luđački. Od svih tih podražaja misliš da ćeš poludjeti, ali ipak ostaješ. I kad se predstavi bliži kraj nekako ga predosjećaš u želucu i dječji ti se plače, ne bi išao doma. Oko Cirkusa hodaš po prašini i blatu i nije te briga za zamazane europske cipele. Zapravo baš uživaš u tome da ne gledaš u što ćeš zagaziti. I boli te briga. Tamo smiješ. Zato odlazim u Cirkus. Jednog dana ću pobjeći s njim!’ Eto, to je moj najbolji opis Havane.
Događaje s Ireninih putovanja možete pratiti OVDJE.
