Za sve koji se bore s sagorijevanjem na poslu (burnoutom), perimenopauzom ili obojim, ples tijekom cijele noći može biti pravi melem. To je izvrstan trening, smanjuje razinu stresa, podiže energiju i stvara osjećaj povezanosti. Stoga uopće ne čudi što se sve više žena odlučuje upravo na taj korak.
Četiri su sata ujutro i nalazim se u klubu prvi put nakon nekoliko godina. Imam 51 godinu i nalazim se u takozvanoj “sendvič fazi” života: istovremeno skrbim o tinejdžerima i o starijim članovima obitelji. Takva životna situacija obično zahtijeva rani odlazak na spavanje. No, kada dosegnete vrhunac svakodnevnih obveza i odgovornosti, ponekad vam treba nešto sasvim suprotno. Izlazak! Veliko, oslobađajuće i iscjeljujuće pražnjenje. Rave! Piše The Guardian.
Ne znam zašto mi je trebalo toliko dugo. Krivnja zbog roditeljstva? Internalizirani dobni stereotipi? Isprpljenost? Nije da nisam poznavala druge pripadnike generacije X koji su se redovito, gotovo ceremonijalno, prepuštali houseu, technu ili drum’n’bassu. I nisu jedini.
Istraživanje Sveučilišta u Leedsu postalo je pravi viralni hit: “Žene u dobi od 40 do 65 godina okreću se rejvovima radi očuvanja mentalnog zdravlja”, glasio je jedan od mnogobrojnih naslova na Instagramu i u medijima. “Zašto mnoge žene starije od 40 godina i dalje odlaze na rejvove”, pisalo je u drugom. No pravo bi pitanje zapravo trebalo glasiti: zašto, zaboga, ne bi?
Mnoge od žena koje to čine zapravo nikada nisu ni prestale izlaziti. Od 136 žena obuhvaćenih istraživanjem, čak 82 posto njih posjećuje klubove dulje od 20 godina, ističe koautorica studije Alinka Greasley, profesorica glazbene psihologije na Sveučilištu u Leedsu. I sama sam DJ-ica, dodaje. “I dalje odlazim na rejvove, i to već 26 godina.”
Povratak klupskoj kulturi kada je potreba postala neizdrživa
No, druge, poput mene, napravile su pauzu i vratile se tek kada je potreba za time postala gotovo neizdrživa. Postoji skromna psihološka literatura koja proučava zašto ljudi u starijoj dobi prestaju odlaziti u klubove. Žene najčešće navode obiteljske obveze, objašnjava Greasley, ili kažu: “Osjećam da žene mojih godina ne bi trebale raditi takve stvari.”
Joanna (50) ponovno je počela odlaziti u klubove prije šest godina i danas izlazi svakih nekoliko mjeseci sa starim prijateljima. “Postoji nešto u tome što je klupski život potpuno odvojen od roditeljstva i posla, i to je zaista poseban osjećaj”, kaže. Shvatila je da joj je noćni život nedostajao još dok su joj djeca bila sasvim mala. “Jednostavno volim klupsku kulturu.”
Kada je prijateljica prvi put predložila odlazak na rejv, kod Joanne se javio internalizirani otpor prema godinama. “Bila sam toliko suzdržana, gotovo zgrožena idejom da žena u 40-ima ide u klubove i potencijalno konzumira opijate.”
Takva nelagoda pri ulasku u prostore koji se tradicionalno povezuju s kulturom mladih nije rijetkost. Greasley navodi kako su žene, koje je njezina kolegica Alice O’Grady ranije intervjuirala, na plesnom podiju znale doživjeti komentare poput: “Čija si ti mama?”
I dok su se neke sređivale radi vlastita izražavanja, mnoge su birale jednostavniju odjeću kako ne bi privlačile pozornost u moru mladih od 18 do 25 godina. Neki od komentara uključivali su i: “O, mogu li se fotografirati s tobom?” ili “Vau, nadam se da ću i ja u tvojim godinama i dalje izlaziti.” No, ističe Greasley, negativni stavovi nisu bili ključan dio njihova iskustva. Dapače.
Osjećaj pripadnosti i ukidanje dobnih granica
Rachel Giddings, psihoterapeutkinja koja radi s izvođačima elektroničke glazbe na njihovu mentalnom zdravlju, ističe: “Iako se žene u određenoj dobi često osjećaju nevidljivo u društvu, kada uđete u inkluzivan plesni prostor, stupate u liminalni prostor gdje vrijeme nestaje i svi su jednaki. Nije važno jeste li direktor, čistač ulica, žena ili muškarac, imate li 25 ili 55 godina svi imaju jednak pristup tom prostoru i to daje osjećaj duboke pripadnosti.”
Transcendencija bez supstanci i tjelesno oslobađanje
Moj veliki noćni izlazak bio je u ogromnom klubu ispunjenom uglavnom mladim ljudima, no svaki kontakt očima sa strancima bio je topao, inkluzivan i pun zajedničkog oduševljenja. Istina, većina ljudi delovala je pripito ili pod utjecajem supstanci, no kako Giddings ističe bez ikakvog osuđivanja do tog osjećaja zadivljenosti i transcendentalnog stanja može se doći i bez opijata. “Ljudsko tijelo može dosegnuti ta psihološka stanja bez ikakvih supstanci”, objašnjava Giddings. Kada objavljuje sadržaj na tu temu na društvenim mrežama, prima tisuće komentara ljudi koji navode da nikada u životu nisu uzeli drogu, a osjećaju isto, ili da su je nekada konzumirali, ali danas u istim osjećajima uživaju potpuno trezni.
Ples kao lijek za stres i perimenopauzu
Cjelonoćni ples bez sumnje se računa kao tjelovježba, a dolazi i s brojnim dobrobitima za mentalno zdravlje. To može biti od iznimne pomoći ženama u srednjim godinama koje se bore s pregorijevanjem ili simptomima perimenopauze. Greasley ističe da žene često prijavljuju osjećaj živosti i dodatne energije, kako tijekom samog izlaska tako i danima nakon njega. Mnoge potvrđuju da višesatni ples ima iznimno pozitivan učinak na smanjenje anksioznosti, depresivnih stanja i lošeg raspoloženja. To je ujedno i prilika za žene da vrate vlastiti identitet izvan uloga majke, skrbnice ili zaposlenice da budu spontane, slobodne i povezane sa sobom.
Rejvovi koji završavaju prije ponoći
Za sve koji ne vole ostajati budni do ranih jutarnjih sati, javljaju se novi koncepti izlazaka prilagođeni starijoj publici. Sve je više rejvova koji počinju u 18 sati i završavaju već do ponoći, što omiljenim DJ-ima i publici omogućuje višesatni ples i povratak u krevet u razumno vrijeme.
Meni je trebalo nekoliko dana da se oporavim od svog cjelonoćnog izlaska. Bilo je prohujalo 5 sati ujutro kada sam legla u krevet. Spavala sam loše, ali sam se u svakom drugom smislu osjećala potpuno preporođeno. Rave me nije učinio starom osjećala sam se kao da sam se vratila kući. Uostalom, moja je generacija sve to i izmislila.
