Na današnji dan, 27. listopada 2013. godine, zauvijek nas je napustio Vinko Coce, jedan od najprepoznatljivijih dalmatinskih glasova, u 59. godini života. Prošlo je 12 godina od kada je tišina zamijenila glas koji je pjevao o moru, ljubavi, rodnome kraju i svemu što čini dušu Dalmacije.
Rođen u Trogiru 1954. godine, Vinko Coce bio je pjevač, autor i kantautor koji je generacijama ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi. Karijeru je započeo kao tenor u klapi Trogir, s kojom je osvojio brojne nagrade i srca publike diljem Jadrana. Svojim glasom i interpretacijom podigao je klapsku pjesmu na višu razinu, a njegove izvedbe postale su sinonim za iskrenu emociju i ljubav prema zavičaju.
Kao samostalni izvođač, Coce je ostavio brojne evergreene hrvatske glazbe – „Vilo moja“, „Mirno spavaj, ružo moja crvena“, „Ribari“, „Oluja sa sjevera“, „Sićaš li se, Lungomare“, „Kad zazvone ti zvona“ — pjesme koje i danas žive, pjevaju se na svadbama, feštama i koncertima, a publika ih prenosi novim generacijama.
Vinko je bio i član Hrvatske ratne mornarice, gdje je ponosno nosio čin, ali i promicao hrvatsku pjesmu u najtežim vremenima Domovinskog rata. Njegov glas bio je utjeha i ponos, a pjesma „Kada umrem umotan u bilo“ postala je simbol ljubavi prema domovini.
Poznat po skromnosti, vedrini i humoru, Coce je ostao voljen među kolegama i obožavateljima. Uvijek je govorio da „pjesma mora doći iz duše, inače nema smisla“. Upravo takva je bila svaka njegova izvedba — iskrena, topla i puna srca.
Njegov Trogir i danas ga se s ponosom sjeća. Na koncertima se i dalje ori njegov glas, a mnogi mladi pjevači i klape navode ga kao uzor.
Vinko Coce nije bio samo pjevač — bio je glas Dalmacije.
Njegova pjesma i danas živi, među valovima i ljudima koji ga nisu zaboravili.
