Raspisali su se portali posljednjih dana o velikom trijumfu našeg MMA borca koji je usred Njemačke, kako navode, ˝utišao dvadeset tisuća Nijemaca˝ pobijedivši njihova favorita Christiana Eckerlina, kao i izglede na kladionicama, u maestralnoj borbi karijere.
O našem Terroru Truščeku bruji kompletna MMA scena. Njegova menadžera Dražena Forgača Forgyja već u šali pitaju s kim će Ivica sparirati kad braća Sičaja i cijela mlađa garnitura boraca iz American Top Teama ode u mirovinu. Jer za ovog su 43-ogodišnjaka godine uistinu samo broj, a odustajanje nije opcija. Ima li, stoga, boljeg povoda da Ivicu posjetimo na treningu, kojem se, u maniri pravog predanog borca, vratio odmah drugi dan nakon borbe. U iskrenom razgovoru bez dlake na jeziku ovaj je, kako sam za sebe kaže, introvert podijelio svoje dojmove o borbi
Ivice, čestitam na pobjedi, sjajna borba! Kako je tebi izgledala?
Hvala ti! Pa ja sam se bojao sam sebe jer uvijek pokušavam biti realan i znam da je sve moguće jer mi se skoro sve, osim neke strašne baš ozljede, već i dogodilo u ovih 80 i koliko borbi. Ali nikad nisam bio toliko siguran i toliko samouvjeren i opušten i onako sa smiješkom sam išao u kavez kao da sam već pobijedio i samo je čista formalnost da uđem i to napravim. I onda me to malo plašilo jer sam poludio skroz haha, jer sam otišao kvragu, ali ispalo je da je bilo sve s razlogom.
Taj trenutak kad ulaziš gore u oktagon, što je zadnja misao koja ti se vrzma glavom?
Ovisi, u svakoj borbi je drugačije. U zadnjoj borbi na Oktagonu je bilo nekakve te negativne energije zbog onog na vaganju prije, tako da mi je bilo samo da ga kaznim. A ovaj put je bilo kao da sam znao da sam bolji i da osim ne znam kakve slučajnosti, da ne može loše završiti za mene.
Kad si znao da ga imaš? Koji je to trenutak, za tebe, bio?
Cijelo vrijeme, otpočetka, prvi prednji direkt, to je moje najbolje oružje, i prvi taj kad sam ga pogodio već mu je glava otišla nazad. Znao sam da sam ipak bio u pravu i svi smo bili u pravu. Jer moji dečki su se i kladili na mene. I kad me Forgy zvao za borbu, rekao je ˝ako dođeš spreman, taj lik te ne može pobijediti˝.
Baš je netko Forgyja pitao s kim ćeš sparirati kad Sičaje i ovi mlađi dečki odu u mirovinu. Razmišljaš li ikada o tome?
Kad izgubim onda pitam sam sebe, je li to zato jer sam star? A nije zato jer sam star. Nije. Nego zato jer sam se borio s boljim borcem. Ili sam zaje**o, ili sam pogriješio. Dokle god ne dođem do zaključka da je to zato jer mi tijelo više ne funkcionira dovoljno dobro da se borim s tim mlađim dečkima. A svi su sad mlađi od mene. Drugi najstariji na strunjači ima valjda 13 godina manje od mene. Svjestan sam toga da sam ja iznimka nekakva, sretan sam i zahvalan zbog ovoga jer ovo volim raditi, radio bih ovo i bez novaca, i bez medijske pozornosti i bez ičega. Kad uđeš u to, pa postane dio tebe i navikneš se na taj nekakav osjećaj i pobjede koje je nemoguće replicirati u bilo kojem drugom segmentu života, to je neusporedivo s bilo čim. Nekad se to neminovno bude dogodilo, ali trenutačno se još ne mogu pomiriti da živim bez toga.
Na što si najponosniji, kad je ova borba u pitanju?
Jer sam slušao sam kut svoj i neke svoje stvari koje su možda malo, a nema druge riječi nego glupe, tipa da ga pustim, da se dignem dok ga imam dolje i odmaknem se da ga opalim nogom u guzicu. I takve još neke stvari koje smo radili na zagrijavanju i u kampu i sve što smo radili – sve je prolazilo.
Kako se nosiš s negativnim komentarima? Osobito ovih koji se skrivaju iza tipkovnice?
Ja se trudim ne čitati te komentare jer da ih ima sto pozitivnih i jedan negativan, ovih sto pozitivnih za čas zaboraviš i muči te onaj jedan negativan. Tako da ih nastojim izbjegavati, a kad mi netko i kaže nešto ružno, imam te neke svoje fore, zafrkavam se kao ˝čekaj da pogledam stanje na računu… O pa gle, nije se ništa promijenilo˝.
Pišu portali da si ˝utišao 20 tisuća Nijemaca˝, kako si ti to doživio?
Ja sam to najavljivao iako sam ja ovako inače dosta introvertan i tih i nisam baš ni glasan ni razgovorljiv ni pričljiv, ali tih par minuta kad je moje vrijeme, onda volim biti glavni. Pa sam im ovako gestikulirao ˝gdje ste sad, p****˝, hahahah…
Na kraju je ipak pao pljesak na kraju tvog govora. Čime si ga ˝izazvao˝?
Rekao sam da znam da me mrze, ali da su dobri kao borilački fanovi jer ih je bilo 20 tisuća tamo glasnih i da mi se zbog toga sviđaju.
Jesu li ti zamjerili što si promovirao FNC?
Rekao mi je jedan od ta dva vlasnika ˝that was not necessary˝, ja sam rekao ˝it was super necessary˝ zato jer nisu baš bili pošteni prema meni. On je imao drugačiji ulaz u kavez, medijsku pozornost, ma neusporedivo, mene su doveli tamo da izgubim, imali su spreman film o njemu koji se trebao emitirati nakon borbe, drugi vlasnik tog Oktagona nosi njegovu ˝team Eckerlin˝, a kad sam pobijedio za mene je na ekranu doslovno pisalo samo da je pobijedio plavi kut. Razumijem da je on njihova daleko najveća zvijezda jasno mi je da su zbog njega i napunili event, razumijem ja to s te strane, ali opet to ne znači da je to pošteno i fer prema meni. I zato mi nije žao niti za to što sam rekao pred njihovom publikom da FNC ima event u Munchenu.
S ponosom nosiš taj ˝Terror˝ Trušček, ima li nešto što u tebi izaziva teror? Čega se bojiš?
Pa bojim se da se ne osramotim. Uvijek se bojim da ne izgubim kako sam izgubio od Save Lazića za 10 sekundi. Zadnjih 20 godina treniram dvaput dnevno da se to ne dogodi. Tako da mi je jedini veliki strah da se to ne ponovi.
Za koji bi udarac rekao da je možda – najpodcjenjeniji?
Ja često radim taj prednji direkt u tijelo, to je najslabiji udarac koji ima u boksu, ali može služiti i za obranu i za napad i za namjestiti rušenja i sve druge udarce.
Imaš čak četvero djece, dvije kćeri i dva sina, bi li volio da netko od njih ide tvojim stopama? I zašto ne, haha?
Hahaha, htio bih da se znaju obraniti, makar ih ja učim da je najbolje od svega izbjeći problem, ali ponekad ne možeš pobjeći, to ponekad nije moguće, nažalost, pa bi htio da znaju osnove, ali bi radije da je njima nešto drugo u životu toliko drago koliko je meni boriti se u kavezu.
