Dok danas gradom jurimo s kavom u ruci, vijesti listamo na mobitelu, a novi „it“ lokali niču gotovo iz tjedna u tjedan, rijetko se zaustavimo i zapitamo – kakav se život nekada odvijao pod ovim istim krovovima? Nekad je Zagreb živio sporije, glasnije i društvenije. U grandioznim kavanama. Kako? Doznali smo na turi u organizaciji Muzeja grada Zagreba.
Upravo u to vrijeme vodi nas lik krčmarice Katarine Matejne, koju utjelovljuje povjesničarka i kroatologinja Đurđica Vitković, oživljavajući duh grada s kraja 19. i početka 20. stoljeća – razdoblja koje s razlogom nazivamo zlatnim dobom zagrebačkih kavana.
View this post on Instagram
Prva kava, čaj i čokolada u Zagrebu
Povijest zagrebačkih kavana seže u sredinu 18. stoljeća. Prva kavana otvorena je u blizini Harmice, a već tada nije nudila samo kavu.
„Gazda je nabavljao kavu, čaj i čokoladu iz Nizozemske, koja je u to vrijeme bila najjača u trgovini tim luksuznim namirnicama.“ – otkriva nam Đurđica.
Od samih početaka kavana je bila više od lokala – bila je mjesto susreta, razmjene informacija i oblikovanja javnog mišljenja.
Njemački jezik, biljar i pljuvačnice
Zagrebačke kavane snažno su oblikovane srednjoeuropskim, ponajprije bečkim utjecajem. To se vidjelo i u jeziku – od kelnera i oberkelnera do kafekocha i kafejungena – ali i u pravilima ponašanja.
Jedna od zanimljivijih uredbi vrijedi i danas: pljuvanje po podu bilo je strogo zabranjeno.
Kako bi se goste odviknulo od te navike, u kavane su se postavljale posebne pljuvačnice, jer se higijena shvaćala vrlo ozbiljno.
Prema statutu iz 1887. godine, kavane su morale imati visoke stropove, velike prozore, novine na više jezika – i obavezno biljar.
„To je jedini lokal u kojem mora biti igre i zabave.“, ističe Vitković.
Kavana kao kazalište – i bojno polje
Kavana je bila društvena pozornica. U nju se dolazilo vidjeti, biti viđen, ali i sudjelovati. U Corso, Royalu, Europi, Zori ili Kazališnoj kavani pisali su se soneti, vodile političke rasprave, ali i – rješavali sukobi. Najčešće dvobojima.
Dvoboji su bili skupi i strogo ritualizirani: trebalo je osigurati svjedoke, liječnika, oružje i dvoranu, najčešće streljanu na Tuškancu.
„Kad bi pala prva krv, dvoboj bi završio, a onda se išlo ranarniku pa na feštu pomirenja. Sve je često završilo u boljoj atmosferi nego što je počelo.“ – objašnjava nam Đurđica.
Ako se pak nije imalo novca za dvoboj, sukobi su znali eskalirati i u samoj gostionici.
Kad Zagorka piše o krvi, vinu i noževima
Naša prva hrvatska novinarka i književnica Marija Jurić Zagorka kavane i gostionice često je spominjala u svojim tekstovima. U jednom članku opisuje gotovo kazališnu situaciju u jednoj gostionici, podijeljenu u – činove.
Prvi čin bilo je vino, drugi svađa, treći „cabaret na noževe“, a četvrti – krvave glave.
U svojim humoreskama Zagorka kavanu opisuje i kao utočište od života: „Lako je prosjediti čitav život u kavani kad život nije dobar, jer se u tom dimnjaku suši mozak i čovjeka ne more misli.“
Žene – od blagajnice do gošće
U kavanskom svijetu postojala je jasna hijerarhija. Blagajnice su dugo bile isključivo žene, dok je natkonobar uvijek bio muškarac. Ipak, mnoge su udovice preuzimale lokale točnije krčme svojih pokojnih muževa i uspješno ih vodile.
View this post on Instagram
Ulazak žena kao gošći u kavane bio je spor i kontroverzan proces. Najprije su u kavane dolazile žene iz nižih slojeva, a tek kasnije i gospođe iz višeg društva, kad se shvatilo da je kavana zapravo – društveni teatar.
Najbolji primjer bila je upravo Zagorka, koja se sa suradnicama Ženskog lista redovito nalazila u kavani, dogovarala teme i „osluškivala“ gradske skandale, osobito u hotelskim kavanama.
Gostione, krčme – utjeha u teškim vremenima
Za razliku od kavana, gostione i krčme bile su dostupne svima. Nisu smjele imati biljar, morale su se zatvarati ranije i nisu se smjele nalaziti u središtu grada.
No bile su mjesta utjehe, osobito u kriznim trenucima.
„U gostionice se trčalo i kad je bilo najteže – tamo je bilo ljudi, razgovora i osjećaja sigurnosti“, objašnjava Vitković.
View this post on Instagram
Zdravica Pod starim krovovima i u Palajnovki
Neki od tih prostora žive i danas i otvoreni su za svakoga tko poželi gutljaj okrijepe u legendarnom prostoru. Tako „Pod starim krovovima“ svoju tradiciju vuče još od 1830. godine i uskoro slavi 200. rođendan, a mnogi ga pamte i po pojavljivanju u kultnom filmu.
Tu je i Palajnovka, izgrađena jer se, kako kaže Vitković, nije moglo zamisliti Vrazovo šetalište bez mjesta za predah.
„Kakva vam je to ideja da šetate, a nemate gdje odmoriti noge? Pa se složila kućica za okrjepu – i gdje se bolje okrijepiti nego u maloj kavani.“
Duh koji još tinja
Iako je Drugi svjetski rat ugasio mnoga kavanska svjetla, duh tog Zagreba nije nestao. Može ga se još čuti u starim pročeljima, u pričama uz čašu vina, u birtijama koje su preživjele stoljeća.
Kako je zapisao Tin Ujević, stare zagrebačke kavane možda više ne postoje – ali njihov žar i dalje tinja.
I danas, baš kao i prije dva stoljeća, Zagreb se najbolje razumije – za stolom.
