Postoje pjesme koje nadžive svoje autore, festivale, pa čak i razdoblja u kojima su nastale. No, malon tko je mogao pretvoriti klasičnu ljubavnu serenadu u jedan od najemotivnijih kolektivnih krikova na tribinama. Kada se s tisuća grla na splitskom stadionu prolomi onaj dobro znani stih, jasno je da to više nije samo glazba, to je religija.
Priča o tome kako je hit Mate Miše Kovača postao neslužbena, ali duboko ukorijenjena himna HNK Hajduka zapravo je fascinantna storija o isprepletanju dalmatinskog identiteta, strasti i nogometa koja ovih dana, povodom emotivnog i dirljivog ispraćaja legendarnog pjevača upravo na Poljudu, dobiva svoje konačno, povijesno poglavlje.
Od splitske pozornice do nepogrešivog ritma poljudskog sjevera
Sve je počelo davne 1975. godine. Dok je Hajduk suvereno harao travnjacima bivše države i osvajao prvenstvo, na Splitskom festivalu dogodila se magija. Legendarni Mišo stao je pred publiku i premijerno izveo pjesmu skladatelja Zdenka Runjića s originalnim stihovima Ja ne mogu drugo nego da je ljubim. Pjesma je poharala radijske etere i odnijela prvu nagradu publike, ostajući zapamćena kao vrhunski primjerak tadašnje produkcije.
Međutim, tribine imaju svoju logiku i vlastiti puls. Negdje sredinom osamdesetih godina, navijači su prepoznali nepatvorenu strast u Mišinu glasu. Sitnom, ali ključnom preinakom, zamjenom ženskog roda u muški i prilagodbom u Ja ne mogu drugo nego da ga volim, pjesma je dobila potpuno novu dimenziju. Prešla je granicu estrade i uselila se na sjevernu tribinu, postajući vječni podsjetnik na bezuvjetnu odanost i ljubav prema bijeloj boji koja se prenosi s koljena na koljeno.
TBF-ov touch i 65 godina najjačeg igrača u Zagrebu
Godine 2021., u sklopu dvostruke proslave 110. rođendana splitskog kluba i Mišinog 80. rođendana u klupskim odajama pala je ideja koja se rijetko viđa. Klub je odlučio udružiti snage s glazbenom legendom i snimiti modernu verziju. Na suradnju je pozvan Saša Antić, prepoznatljivi autor i član kultnog TBF-a, koji je pjesmi dodao specifične rap dionice i spojio dva različita svijeta u besprijekornu cjelinu. Zanimljivo, Antić tada uopće nije pisao namjenski stih – tekst je ležao u njegovoj ladici desetak godina, inspiriran djetinjstvom, balunom na prašnjavim splitskim ulicama i dječačkim snovima.
Reakcija javnosti bila je ravna erupciji. Kada je osvježena verzija puštena u eter Radio Dalmacije, a potom i na razglas Poljuda uoči lagane pobjede nad Istrom (4:0), digitalne platforme su zablokirale. Gotovo 300.000 pregleda u samo dva dana potvrdilo je da spoj Mišine karizme i hajdučke mitologije nikada ne gura na propast, nego uvijek pogađa u centar.
Posljednji ispraćaj na travi o kojoj je sanjao
Krug se zatvorio ovih dana. Kada je 31. listopada, netom nakon što je sudac označio kraj utakmice protiv Gorice i visoke pobjede 5:0, s poljudskog semafora zasjala Mišina crno-bijela fotografija uz taktove njegove pjesme, stadionom je zavladala tišina prožeta ponosom.
Samo nekoliko dana kasnije, Poljud se pretvorio u hram tuge i zahvalnosti. Više od 34.000 ljudi preuzelo je besplatne ulaznice kako bi na posljednji ispraćaj u organizaciji kluba, Torcide i glazbene unije ispratili čovjeka koji je pjevao o ljubavi, ali čije su note postale puno više od glazbe.
Mišo je otišao, ali na poljudskim tribinama njegova pjesma nastavit će živjeti vječno. Jer, kako stihovi kažu, kad voliš bezuvjetno, drukčije jednostavno ne znaš.
