Mišo Hrnjak, basist koji je svirao na prva tri studijska albuma Azre i koncertnom izdanju “Ravno do dna”, preminuo je u 76. godini. Iako je u bendu proveo tek nekoliko godina, ostavio je značajan trag u razdoblju koje se smatra jednim od najvažnijih u povijesti domaćeg rocka.

Zajedno s Branimirem Johnnyjem Štulićem i Borisom Leinerom činio je postavu koja je početkom osamdesetih oblikovala prepoznatljiv zvuk Azre. Njegova bas-gitara može se čuti na albumima “Azra” iz 1980., “Sunčana strana ulice” iz 1981. i “Filigranski pločnici” iz 1982., kao i na koncertnom albumu “Ravno do dna”.
Hrnjak je u bendu proveo oko tri i pol godine, no upravo je to razdoblje obilježilo njegovu glazbenu karijeru.
U Azru je došao gotovo slučajno
Put do Azre počeo je pozivom Johnnyja Štulića, koji je u tom trenutku trebao basista za nastup. Hrnjak je već imao iskustva svirajući u drugim bendovima, pa u početku nije bio osobito zainteresiran za ponudu. Ipak, Štulić je inzistirao da dođe s instrumentom.
Kako je Hrnjak opisao u autobiografiji “Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu”, objavljenoj 2015. godine, susret se dogodio u Štulićevu stanu. Ondje ga je dočekao s akustičnom gitarom i počeo mu predstavljati svoje pjesme. Štulić je svirao jednu za drugom, dok ga je Hrnjak pratio na basu.
Glazbenik je ubrzo shvatio da se susreo s autorom kakvog dotad nije upoznao. Štulić je imao velik broj pjesama i specifičan pristup glazbi, zbog čega je Hrnjak pristao pomoći mu dok ne pronađe drugog basista. Umjesto privremene suradnje, uslijedilo je razdoblje u kojem je postao dio jedne od najpoznatijih postava Azre.
Ubrzo je upoznao i bubnjara Borisa Leinera, s kojim će godinama poslije ponovno surađivati.
“Ravno do dna” ostalo je dokument vremena
Jedno od najvažnijih izdanja u kojem je sudjelovao bio je koncertni album “Ravno do dna”, snimljen 1981. u zagrebačkom Kulušiću, a objavljen godinu dana poslije.
U razgovoru za Telegraf 2023. godine Hrnjak se prisjetio intenziteta tadašnjih nastupa. Azra je na koncertima znala izvoditi više od 50 pjesama, dok su se na trostrukom albumu našle 44. Pjesme su, objasnio je, uglavnom bile raspoređene redoslijedom kojim su ih izvodili uživo.
Takav repertoar zahtijevao je veliku uigranost trojice glazbenika. Upravo su energija i međusobna povezanost Štulićeve gitare, Hrnjakova basa i Leinerovih bubnjeva bili važan dio zvuka benda u njegovoj najpoznatijoj ranoj fazi.
Odlazak iz benda nije bio samo zbog vojske
Godine 1982. Hrnjak i Leiner otišli su na odsluženje vojnog roka, što je prekinulo dotadašnji ritam benda. No Hrnjak je poslije otkrio da je o napuštanju profesionalne glazbene karijere razmišljao i prije odlaska u vojsku.
U intervjuu za Telegraf govorio je o umoru od intenzivnog života koji je podrazumijevao stalne nastupe, putovanja i pritisak. Nakon povratka iz vojske nije se želio vratiti profesionalnom bavljenju glazbom.
Zanimljivo je da ni tijekom služenja vojnog roka nije prestao svirati. Bio je član vojnog orkestra, nastupao nekoliko puta tjedno te se upoznao s različitim glazbenim stilovima. Vojsku je služio u Surdulici i Leskovcu, a kasnije je govorio da mu je to iskustvo pomoglo u glazbenom razvoju.
Ipak, nakon razdoblja provedenog u Azri odlučio je krenuti drugim putem.
Napustio pozornicu i posvetio se obitelji
Nakon odlaska iz benda Hrnjak se udaljio od glazbene scene. Putovao je Europom, a kasnije se nastanio u Mađarskoj, gdje je osnovao obitelj i dobio petero djece.
Njegov život nakon Azre bio je znatno drukčiji od onoga na koji je navikao tijekom rockerskih godina. Bavio se različitim poslovima, među ostalim stolarijom i izradom namještaja, a u intervjuima je govorio i o osobnim problemima, ovisnosti te pokušajima da pronađe novi životni smjer.
Tijekom osamdesetih priključio se vjerskoj zajednici. Glazba je, međutim, ostala prisutna u njegovu životu, premda više nije bila profesionalno zanimanje. Svirao je akustičnu gitaru i istraživao druge žanrove, a u jednom je razgovoru otkrio da gotovo dva desetljeća nije svirao bas-gitaru.
S Leinerom se vratio glazbi
Nakon dugog izbivanja s pozornice ponovno se povezao s Borisom Leinerom. Nekadašnji kolege iz Azre osnovali su Leiner & Hrnjak bend, a 2010. godine objavili album “Viša sila”. Bio je to njihov prvi zajednički diskografski projekt nakon gotovo tri desetljeća, odnosno nakon rada na “Filigranskim pločnicima”.
Na nastupima su izvodili vlastite pjesme, ali i skladbe iz razdoblja Azre, uz suradnju s mlađim glazbenicima.
Hrnjak je svoje uspomene na odrastanje, Azru, glazbenu scenu i život nakon odlaska iz benda objedinio u autobiografiji “Srce od zlata -priče, ali ne baš za djecu”. Knjigu je predstavio 2015. godine u zagrebačkom Vintage Industrial Baru, gdje je održan i koncert njegova benda. Na pozornici im se tada pridružio i Davorin Bogović, prvi pjevač Prljavog kazališta.