Postoje umjetnici koji pjevaju pjesme i postoje oni koji pišu scenarije za naše živote. Đorđe Balašević bio je ovo drugo. Iako nas je napustio prije točno pet godina, 19. veljače 2021., sjećanje na njega ne blijedi. Njegov životni put bio je poput njegovih stihova – mješavina humora, sjete, prkosa i neizmjerne ljubavi.
Geni, geografija i sudbinski “tamburaš”
Rođen 11. svibnja 1953. u Novom Sadu, Đole je bio ponosni izdanak multikulturalne Vojvodine. Često je isticao svoje korijene, govoreći o ocu Jovanu i majci Veroniki, koja je bila “napola Mađarica, napola Hrvatica”. Iako je upisao studij geografije, sudbina je imala drugi plan. Kako je sam opjevao, umjesto “specijalista za kardiovaskularne bolesti”, postao je tamburaš. Napustio je fakultet i 1977. godine s grupom Žetva snimio “U razdeljak te ljubim”, pjesmu koja mu je preko noći otvorila vrata slave.
Njegov uspon nastavio se kroz grupu Rani mraz, s kojom je stvorio “Računajte na nas”, neslužbenu himnu tadašnje mladosti. No, Đole je bio prevelik za okvire bendova. Njegova solo karijera, započeta albumom Pub (1982.), otkrila je svijetu kantautora koji ne mari za diplome, već “živi život po svome, kao prosjak i kao car”.
Čovjek koji je vratio miris bagrema u ratnim godinama
Balaševićeva veličina nije bila samo u glazbi, već i u hrabrosti. Tijekom mračnih devedesetih, kada su nacionalizam i ratna propaganda harali regijom, on je ostao glas razuma. Ismijavao je diktatore kroz “Legendu o Gedi Gluperdi”, plakao nad Vukovarom u pjesmi “Čovek sa mesecom u očima” i postavio dijagnozu cijelom društvu u bezvremenskom hitu “Krivi smo mi”. Zbog toga je često bio cenzuriran, ali mu publika u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani i Splitu to nikada nije zaboravila. Svaki njegov koncert bio je više od glazbe bila je to terapija prožeta anegdotama i smijehom.
„Da sam znao da postojiš, Olivera“
Središte njegova svemira bila je Olivera. Bivša jugoslavenska reprezentativka u gimnastici bila je njegova muza više od 40 godina. Zaprosio ju je preko telefona, a od prvog susreta, kako je sam govorio, nisu bili razdvojeni dulje od dva dana. Njoj je posvetio “Provincijalku”, “Oliveru” i tisuće neizgovorenih stihova.
Njihova kći Beba nedavno je otkrila kako je Đole, predosjećajući kraj, obitelji poslao e-mail koji je bio svojevrsna oporuka duha, nalik Kiplingovoj pjesmi “Ako”. Nije to bio popis zahtjeva, već putokaz kako nastaviti dalje bez njega.
Posljednji pozdrav kroz bolnički prozor
Iako je 2019. preživio infarkt i ugradnju stenta, sudbina mu je u veljači 2021. donijela bitku s upalom pluća koju njegovo srce nije izdržalo. Olivera se nedavno prisjetila njihova posljednjeg susreta ispred bolnice u Novom Sadu:
“Vidjeli smo se kroz prozor prizemlja. Samo mi je pružio ruku i pozdravio me sasvim obično, kao da nema ništa fatalno. Mahala sam mu i pokazivala da bude jak, pozivajući ga da izađe, baš kao što je on nekada mene zvao ispred studentskog doma.”
Uspomenu na oca podijelila je i njegova kćer
„To je naša privatna stvar o kojoj smo odlučili ne govoriti, ali mislim da je dobar trenutak da ispričam. Budući da je tata na život gledao s toliko humora, gdje te u jednoj rečenici rasplače, a u drugoj te nasmije do suza, on je pretprošlog studenog – kojeg smo se svi strašno bojali zbog ‘Drvene pjesme’ (‘snio sam sanduk, crni, srebrom okovan, novembar, izmaglica i kvartet dragih lica, maleni čun nasred luke pokisle da me u vječnost otisne…’), napisao jedno pismo, e-mail, svima nama.
Bez obzira na to što smo se viđali svaki dan, družili se i čuli telefonom, mislim da je pretpostavljao kako je ovo nešto bolje što nam treba ostaviti zapisano. Strašno me živciralo kad je to napisao, jer je zvučalo kao nešto što bismo svi mi trebali raditi kada on više ne bude tu. To nije bio popis zahtjeva, jer on nije bio čovjek koji bi išta zahtijevao; to je bilo nešto poput Kiplingove pjesme ‘Ako’“, objasnila je Đoletova kći Beba.
Đorđe Balašević preminuo je tri mjeseca prije svog 68. rođendana. Otišao je tiho, ostavljajući nas da „nekim novim klincima“ objašnjavamo tko je bio čovjek koji je razumio svaku našu suzu. Panonski mornar možda je napustio luku, ali njegovi su brodovi zauvijek usidreni u našim srcima.
