Glumci su po prirodi profesije navikli ulaziti u tuđe živote, razumjeti tuđe motive i emocije te ih vjerno donositi pred publiku. No, što se dogodi kada jedna od naših najpriznatijih glumica odluči skinuti sve maske i pred čitatelje iznijeti vlastiti život – bez uljepšavanja, ali i bez jeftinog spektakla?
Nakon što je desetljećima gradila prepoznatljiv glumački opus, Daria Lorenci Flatz u prvoj knjizi pod nazivom „Ja, glumica!” otvara prostor za potpuno drukčiji, duboko intiman susret s publikom. U ovom izdanju iza priznate umjetnice upoznajemo ženu sa svim teškim, prelomnim i radosnim iskustvima koja su je oblikovala.
Kako je predstava prerasla u knjigu?
Zanimljivo je da knjiga nije bila planirana kao klasična biografija. Nastala je iz istoimene predstave, ali i iz spontanih razgovora koji su uslijedili nakon što ju je pogledao Tomislav Birtić, urednik i sunakladnik. Upravo je on predložio da se scenarij predstave nadopuni odgovorima na pitanja koja se prirodno otvaraju nakon gledanja.
Tako je, nakon desetak višesatnih razgovora, nastalo djelo koje je teško žanrovski ukupiti — spoj kazališnog teksta, osobnih zapisa, sjećanja i iskrenih razmišljanja o životu i profesiji. Nakon svakog čina predstave slijede Darijini odgovori koji publici otkrivaju ono što pozornica jednostavno ne može obuhvatiti.
„Iskreno, uvijek sam mislila da ću jednom nešto napisati, ali zamišljala sam da će to biti knjiga isključivo o glumi. Razmišljala sam i o biografiji, no činilo mi se da za to još ima vremena. A onda se dogodila predstava ‘Ja, glumica!’, a s njom i mogućnost da o svemu što je ostalo izvan nje progovorim na drukčiji način. Kada mi je izdavač predložio da tekstove i razgovore objavimo u knjizi, ta me ideja oduševila. Ljepota kazališta upravo je u tome što ono traje samo u sadašnjem trenutku, a knjiga nam daje mogućnost da predstavu i uspomenu na nju sačuvamo. Imati ih na papiru za mene je poput zagrljaja koji traje. Na kraju je nastala knjiga koja se, čini mi se, pisala gotovo sama”, otkrila je Daria Lorenci Flatz.
Za glumicu je pisanje intiman prostor još od djetinjstva „topla samoća” u kojoj se susreće sa sobom, zbog čega novu literarnu avanturu dočekuje s velikom znatiželjom, ali i dozom strahopoštovanja.
Progovorila o izbjeglištvu, anoreksiji i teškoj borbi za blizance
U knjizi se isprepliću osobna iskustva i teška pitanja koja nadilaze sam glumački poziv. Lorenci Flatz iznimno hrabro piše o izbjeglištvu i odrastanju u sjeni rata, teškoj borbi s anoreksijom i odnosu prema vlastitom tijelu. Posebno je dirljiv dio u kojem opisuje sram koji je osjećala zbog želje da postane glumica u trenucima kada su se oko nje događale znatno dramatičnije i tragičnije stvari.
Ranjivo i bez zadrške progovara i o strahu te neizvjesnosti koji su pratili borbu za zdravlje njezinih prerano rođenih blizanaca, ali i o ljudskim slabostima koje pogađaju svakoga: ambiciji, ljubomori, ženskoj solidarnosti te neravnopravnosti u honorarima i prilikama koje glumački svijet pruža ženama u odnosu na muškarce.
Pogled iza kulisa i divljenje prema Severini i Halidu
Posebno mjesto u knjizi zauzima glumački svijet sa svim svojim uzletima, razočaranjima i nevidljivim pravilima koja se odvijaju daleko od očiju javnosti. Daria analizira kako se kazalište, film i televizija mijenjaju prije i nakon pojave društvenih mreža, piše o cijeni profesionalnog uspjeha, ali i o ljudima kojima se iskreno divi. Među njima su Severina, Halid Bešlić, Neva Rošić, Alma Prica i brojni drugi kolege i umjetnici.
Urednik knjige i vlasnik izdavačke kuće Rafinerija ideja, Tomislav Birtić, u ovom djelu prepoznaje i važnu društvenu poruku:
„Knjiga Darije Lorenci Flatz ‘Ja, glumica!’ sigurno će svijet promijeniti na bolje. Možda jedva vidljivo, ali će ga promijeniti”, poručuje izdavač, ističući da je riječ o priči koja potiče na propitivanje predrasuda i pokazuje da je moguće ostvariti osobni i profesionalni uspjeh bez odricanja od vlastitih ideala.
Knjiga u knjižare stiže sredinom studenoga, a čitateljima postavlja jedno univerzalno pitanje: Koliko različitih uloga i života stane u jednog čovjeka te što se dogodi kada napokon odlučimo pogledati sebe bez unaprijed zadane uloge?
