Jedna od najvećih legenda hrvatskog nogometa, čovjek kojeg se godinama spominje i pamti prvenstveno po bravurama na nogometnim terenima, danas živi stabilnim, ali izuzetno ispunjenim životom. Dražen Ladić, ime koje spaja ikoničke obrane na vratima reprezentacije, strast prema ribolovu i golfu te uspješan ugostiteljski pothvat, ugostio je našu ekipu u svom restoranu kako bi podijelio priču o tome tko je zapravo kada se ugase reflektori stadiona.
Tko je Dražen Ladić izvan nogometnih terena?
Javnost ga desetljećima pamti kao sportaša koji je na terenu ostavio cijeli igrački vijek. Izuzetno duga karijera u hrvatskom nogometu, uz kraće početke u Bosni i Hercegovini te pozne igračke godine na vratima, definirala je percepciju publike. No, Ladić naglašava da ima izuzetno puno toga za reći i izvan nogometnih okvira.
“Moji hobiji možda ne bi sugerirali da volim druženja, jer su to golf i ribolov, sportovi koji su individualni i traže mir, tišinu te potpunu koncentraciju. S druge strane, volim društvo, kao i svi drugi. Nisam tip koji bi izlazio, tražio avanture okolo ili nešto slično. Slobodno vrijeme provodim s društvom kroz ribolov, golf i poslovne obveze koje imam,” objašnjava Ladić balance između potrebe za mirom i društvenog života.
Ugostiteljska priča: Domaća jela umjesto “džinđurica”
Njegov ulazak u poduzetničke vode i otvaranje restorana dogodilo se posve spontano, bez velikih studioznih analiza koje uglavnom rade velike kompanije. Sve je započelo na vikendici i privatnim druženjima. “Dolazilo bi društvo na Belu i druženje, a trebalo ih je ugostiti i počastiti. Nisam baš neki preveliki kuhar, uglavnom sam spremao patku na ražnju s restanim krumpirom ili meso iz tiblice (banjice) onako kako mi to u Međimurju radimo. Ljudima i prijateljima se to jako dopadalo jer rijetko imaju priliku jesti nešto takvo. Kada sam razmišljao što učiniti s ovim prostorom, to me ponukalo da idem u tom smjeru. Zagreb je prepun svakakvih restorana, što je sasvim normalno za veliki grad, ali htio sam ponuditi nešto što nije svakodnevno. Otišli smo u smjeru kuhinje i jela koja su kuhana i spremana na međimurski način, pa smo tako birali i profil zaposlenika, uglavnom ljude iz našeg podneblja,” otkriva Ladić.
Iako priznaje da sam nije stalno za štednjakom, jasno zna što voli i što nudi svojim gostima. “Volim domaća jela. Ne spremamo, niti ćemo ikada spremati ono što ja volim nazvati ‘džinđurice’ — dakle jela s pjenicama, na dehidriranim smokvama ili pjenici od lavande. Nemam ništa protiv toga, tko voli neka izvoli, ali mi ostajemo vjerni tradiciji.” U cijelu obiteljsku priču uključene su i njegove kćeri te bivša supruga, pri čemu su uloge jasno podijeljene: “Mlađa kći Sara se malo više bavi kuhinjom nego Sandra, dok Sandra ima više pretenzija i kvaliteta prema rukovodećem dijelu. Ona se bavi financijama, nabavom i cjelokupnom organizacijom te to odrađuje zaista jako dobro.”
Očinstvo, odgoj i suhomesnati specijaliteti
Osvrćući se na ulogu oca tijekom igračkih dana, Ladić otvoreno govori o težim stranama profesionalnog sporta u to vrijeme.
“Jedna od ne baš dobrih strana nogometa u moje vrijeme bila je ta da su igrači provodili jako malo vremena s obitelji i djecom. Igrači ili očevi nisu stizali voditi brigu o odgoju svoje djece, ne zato što nisu htjeli, već su obveze bile drugačije. Danas se možda više trenira, ali u moje vrijeme putovanja i karantene bili su puno češći te se puno više dana provodilo uz klub. Uglavnom su supruge vodile brigu o odgoju djece, a nakon završetka moje karijere, moja kćeri su već bile dosta velike i vrlo rano su postale samostalne,” iskren je Ladić.
Izvan restorana i sporta, Ladić iz vlastitog gušta proizvodi i suhomesnate proizvode po tradicionalnim recepturama, usklađene sa zakonskim normama. “To radim isključivo za sebe i za svoje društvo. To je ta seoska navika koju dijele tisuće Slavonaca i Međimuraca. Najdraži dio cijelog tog procesa je onaj trenutak kada staviš proizvod na stol, počneš ga rezati i vidiš osmijeh te zadovoljstvo prijatelja koji to probaju.”
Promjena u nogometu: “Nema više nogometnih boema”
Kada uspoređuje sportska vremena 80-ih i 90-ih godina s današnjim nogometom, naglašava veliku promjenu u ljudskom i pedagoškom pristupu. “Nogometna disciplina te gradi kao čovjeka kroz čitav životni vijek. Danas ljudi koji vode nogomet i treneri manje obraćaju pažnju na sam odgoj igrača, a više gledaju čistu kvalitetu. Prijašnji treneri, ljudi od 60 ili 70 godina koji su vodili mlađe kategorije, bili su puno jači pedagozi nego što su to, nažalost, treneri danas. To je činjenica i moje mišljenje.”
Ističe i da je današnji moderni ritam izbrisao profil igrača kakav je nekada postojao. “Svaka generacija nosi svoje, ali nažalost mislim da sve manje ima nogometnih boema. Stariji se sjećaju boema u nogometu, ali danas je to teško reći za bilo koga. Danas se apostrofiraju velika kvaliteta i zvijezde — Luka Modrić je neviđena svjetska klasa, ali ne može se reći da je boem na način na koji so to bili Lamza, Cico Kranjčar, Zajec ili Mlinka. Čak je i Ćiro Blažević bio trenerski boem — ne samo radi kvalitete, već radi stila izražavanja, inteligencije, humora i vica. Razlog tome danas leži i u elektronici, mobitelima, društvenim mrežama i igračkim konzolama u hotelima. Nema više toliko druženja i humora.”
Žal za kultnim žutim dresom
Jedan od najemotivnijih trenutaka u razgovoru odnosi se na njegov prepoznatljivi žuti vratarski dres iz 1998. godine. “Neviđeno mi je žao što ga nemam. Imao sam dva ili tri i sve sam ih podijelio u onoj općoj euforiji koja nas je sve ponesla. Nismo razmišljali o tome što će biti za 15 ili 20 godina, svi smo bili meka srca. Nedavno, kada smo bili u Americi na turneji, ispred hotela sam spazio čovjeka u replici tog mog žuto-plavog dresa iz 1998. Nisam mogao vjerovati da netko danas u tome dolazi na utakmicu reprezentacije — to pobudi emocije i suza ti dođe na oko.”
Iako i aktualni izbornik Zlatko Dalić ima svoj restoran, Ladić ističe da među njima nema natjecateljskog duha: “Dosta su nam različite koncepcije. On je posvećen drugim stvarima što je normalno, a o detaljima restorana rijetko razgovaramo — uglavnom pitaš ide li posao, kažeš ‘dobro je’ i ideš dalje.”
Strast prema ribolovu i blic pitanja
Govoreći o šaranskom ribolovu kojim se bavi od najranije mladosti, Ladić objašnjava zašto u tome uživa satima i danima. “To nije ribolov za nervozne ljude koji moraju stalno nešto prčkati. Kada zabaciš mamce, moraš biti strpljiv i čekati. Ne trčim za kapitalcima, zadovoljan sam onime što ulovim, a lovio sam somove od 60-70 kg i šarane od 20 kg. U Americi prilikom zapošljavanja izuzetno cijene hobije poput golfa i ribolova jer ljudi koji ispoljavaju nervozu ne mogu pripadati takvom društvu.”
Za sam kraj razgovora, Dražen Ladić odgovorio je na seriju brzih “ili-ili” pitanja:
-
1998. ili 2018.? Definitivno 1998.
-
Biti igrač ili trener (pomoćni trener)? Veća je privilegija biti igrač jer kao igrač ne trebaš voditi brigu o ničemu, drugi vode brigu o tebi.
-
Obraniti penal ili zabiti gol u zadnjim sekundama? Zabiti gol definitivno! Obraniti penal imaš priliku svako malo, ali zabiti gol izuzetno rijetko.
-
Ladić 1998. ili Livaković danas? Mislim da je Livi branio puno više kvalitetnih utakmica nego ja.
-
Modrić ili Boban? Luka je definitivno ostavio veći trag, bio je i najbolji igrač svijeta, iako je Zvone u svoje doba bio vrh.
-
Šuker ili Mandžukić? Isto vrijedi kao i za prethodno pitanje.
-
Svlačionica ili klupa? Iskusio sam oboje, ali klupa mi se više svidjela.
-
Dalić kao trener ili Dalić kao prijatelj? Definitivno kao prijatelj.
-
Nogometni stožer ili godišnji bez mobitela? Godišnji bez mobitela.
-
Najdraža medalja: bronca iz 1998. ili srebro iz 2018.? Bronca.
Više pogledajte u prilogu Petre Gajsak.
