Za Ivana Dečaka glazba odavno nije samo posao. Nakon gotovo 30 godina s Vatrom, pozornice, studiji i putovanja postali su sastavni dio njegova života, no iza svega toga postoji i ona druga, privatna strana koju publika rjeđe ima priliku vidjeti.
Upravo smo ga takvog zatekli na ovogodišnjem Špancirfestu. U Varaždin se vraća još od vremena kada je Vatra bila demo bend, a danas ga s tim gradom vežu brojne uspomene. Kaže da mu njegova atmosfera toliko odgovara da bi ga bez problema mogao zamisliti kao mjesto za život.
Od garaže do benda koji je postao obitelj
Vatra je počela kao skupina klinaca iz Virovitice, a tijekom godina prerasla je u jedan od dugovječnijih hrvatskih bendova. Iako su se članovima u međuvremenu promijenili životi, obitelji i prioriteti, Dečak tvrdi da se ono najvažnije nije promijenilo, a to je ljubav prema glazbi.
U njihovom slučaju riječ “bend” odavno podrazumijeva puno više od zajedničkog sviranja. Godine provedene zajedno pretvorile su ih u prijatelje, kumove i obiteljske ljude čija se djeca danas međusobno druže.
A upravo mu je ta povezanost, kaže, omogućila da i nakon svih ovih godina na pozornicu izlazi s istom energijom.
Bijeg od svega pronašao je u trčanju i ribolovu
Iako mu je glazba glavni način izražavanja, Dečak ima još nekoliko načina na koje se pokušava maknuti od svakodnevnog ritma.
U Zagrebu gotovo svakodnevno trči po stazama oko Jaruna, najčešće bez mobitela, slušalica i interneta. To mu je vrijeme kada može ostati sam sa svojim mislima, a upravo su tijekom trčanja nastale i neke njegove pjesme.
Ljeti mu je pak jedan od omiljenih načina bijega od svega podvodni ribolov. Ne radi se, kaže, toliko o tome što će uloviti, koliko o osjećaju da je barem nakratko potpuno izvan svakodnevice.
“Još uvijek sam u potrazi za onom pravom pjesmom”
Dečak iza sebe ima velik autorski opus, a Vatra priprema i svoj 12. studijski album. Unatoč tolikom broju napisanih pjesama, priznaje da još uvijek nije izgubio potrebu za onom jednom posebnom – pjesmom za koju će znati da je upravo to ona prava.
Za njega je pisanje istodobno kreativni proces i način da izbaci ono što se nakuplja. Misli, emocije, pritisak i svakodnevica tako završavaju u pjesmama.
U tome vidi i svojevrsno samoizlječenje. Glazba mu pomaže da raščisti vlastite misli i napravi prostor za nove ideje.
A nakon gotovo tri desetljeća karijere očito ih još uvijek ne nedostaje.
Što nam je još otkrio o životu s glazbom, odnosu sa suprugom, djeci, novoj pjesmi i tome kako izgleda njegova svakodnevica kada se ugase reflektori, pogledajte u prilogu naše Petre Gajšak:
