Hrvatska i svjetska kulturna scena tuguju. U subotu navečer, u 77. godini života, preminula je Slavenka Drakulić, jedna od naših najvažnijih i najprevođenijih književnica, publicistkinja i novinarki. Bila je autorica čiji su britki tekstovi desetljećima odjekivali u globalnim medijima poput The New York Timesa, Frankfurter Allgemeine Zeitunga, La Republike i El Munda, a njezina prva knjiga iz 1984. godine, „Smrtni grijesi feminizma: Ogledi o mudologiji”, postavila je temelje feminističke teorije na ovim prostorima. Nedavno je objavila i knjigu „Zašto nisam naučila kuhati”, a njezina smrt ostavlja neizbrisivu prazninu.
View this post on Instagram
Vijest o odlasku velike Slavenke duboko je potresla javnost, a od nje se na svom blogu, u prepoznatljivom, oštrom, ali ovog puta iznimno ranjivom stilu, oprostila njezina dugogodišnja sugrađanka i kolegica Vedrana Rudan. Njezin tekst, naslovljen jednostavno „Slavenka”, prenosimo u cijelosti i bez skraćivanja, jer najbolje oslikava tko je zapravo bila žena kojoj se divio svijet.
Jesli li napisala tekst o Slavenki?
„Jesi li napisala tekst o Slavenki”, zove sin. „Jesi li napisala tekst o Slavenki”, zove Jadranka Pintarić, zove prvo pero hrvatske književne kritike. „Ne”, rekla sam, „ne znam kako”. Otkačili su me. Moju sugrađanku znam sto godina. Kada sam je upoznala, ne znam. Jesam li je zaista upoznala? Ne znam. Kad god bismo razgovarale ona je moj crnjak razbijala u paramparčad. “Ma, daj daj, ne budi takva. Izdavač mi nije platio jer ima financijskih problema, a i knjiga…” Onda bi mi pred oči skočilo štakorsko lice njenog izdavača, poželjela bih mu slomiti vratić istovremeno objašnjavajući Slavenki koje je ona čudo. Svjetski lik, svjetska likuša. “Ma daj, daj, daj…” Nervirala me do pakla. U svim našim znancima, ma kakvi bili, iskopala bi nešto dobro. Toliko je bila puna ljubavi prema ljudima da je to boljelo. “Kako možeš biti takva sljepica, kako…?”
U posljednje je vrijeme bila teško bolesna. Dobila bi visoku temperaturu, liječnici bi joj je skidali uz pomoć sve egzotičnijih antibiotika, kad bi temperatura pala Slavenka bi četrdesetak dana bila zdrava, onda bi se temperatura opet digla i bolest bi napravila novi korak prema poznatom cilju. Slavenki je čitav život tema bila kći i njezina bolest. Čitav život jer su čitav život plesale ples smrti u duetu. Znala sam da u Slavenki bjesne i očaj i nada, ali je nada uvijek mahala barjakom pobjednika. I danas maše. Njezin osmijeh. Njezine iskričave oči, njezina radost i čuđenje kad joj na promociju dođe više od troje ljudi.
Promovirala je knjigu “O čemu ne govorimo”. Neposredno prije toga izgubila sam dah i moć govora uvjeravajući je koliko je knjiga dobra. Uzalud. Slavenka je bila uporna. „Knjiga govori o starosti, starost nikog ne zanima”. Ipak je popustila i dala knjigu i drugom izdavaču, postigla je fantastičan uspjeh. Nazvala me nakon promocije u Zagrebu. “Ne bi vjerovala koliko je ljudi bilo na promociji, some su čak i stajali. Nisam znala da me uopće toliko ljudi poznaje u Zagrebu”.
Slavenka o sebi nikad nije mislila da je velika. “Ti si neizlječivo glupa” znala sam joj reći dok bih, razgovarajući s njom u svojoj glavi, nabrajala njezine uspjehe. Nisam je uspjela preobratiti. Voljela je život i vjerovala u hepiende. Toliko nesreće u njenom životu, a sve su nestale u prašini i pretvorile se u maglu boje šećerne vune. Svi nekako umiremo, mene je Slavenkina smrt iznenadila jer o njoj nikad nisam razmišljala. Kad si opsjednut sobom i na ljude koje voliš gledaš kao kroz neprobojno staklo. Razbilo se. Progledala sam.
Užasnuta sam i sleđena. “Ma daj, daj”, čujem njezin glas u slušalici… “Ne misli stalno crno, sve će biti dobro.” Što je u ovoj jezivoj životnoj priči dobro? Dobra je dobrota koju je u neke od nas protiv naše volje Slavenka gurnula svojim vrckavim duhom i nedostatkom trunke zlobe. Trenutno sam i ljuta i bijesna i ništa nije dobro. A ono veselo, “ma, daj, daj” šuti u mojoj slušalici.
