Dužnosnici Bijele kuće izjavili su da će odluku o sljedećem potezu administracije prepustiti predsjedniku Trumpu. Međutim, svaki od tih puteva nosi značajne strateške i političke rizike, piše The New York Times.
View this post on Instagram
“Odlučili su ne prihvatiti naše uvjete”
Vance je bio škrt na riječima o detaljima pregovora koji su trajali više od 21 sat, natuknuvši da je Irancima uručio ponudu po principu “uzmi ili ostavi” za trajni prekid njihova nuklearnog programa, a oni su je odbili. “Vrlo smo jasno dali do znanja koje su naše crvene linije i u čemu smo im spremni izaći u susret”, rekao je Vance novinarima. “Oni su odlučili ne prihvatiti naše uvjete”, dodao je.
U tom pogledu, čini se da se ovi pregovori ne razlikuju bitno od onih koji su krajem veljače u Ženevi zapeli u slijepoj ulici, nakon čega je Trump naredio 38-dnevnu kampanju raketnih i zračnih napada diljem Irana. Ciljevi su bili iranska skladišta projektila, vojne baze i industrijska postrojenja za proizvodnju novog naoružanja.
Trumpova oklada nije uspjela
Trump se, kako je sam više puta rekao proteklog mjeseca, kladio da će se Iran predomisliti nakon što se suoči s golemom demonstracijom američke vojne moći, tijekom koje je, prema podacima Pentagona, pogođeno više od 13.000 ciljeva. Iranci su, s druge strane, bili odlučni pokazati da ih nikakva količina američkog oružja neće prisiliti na popuštanje.
“Težak gubitak naših cijenjenih starijih, dragih osoba i sunarodnjaka učinio je našu odlučnost da se borimo za interese i prava iranske nacije čvršćom no ikad”, priopćilo je iransko ministarstvo vanjskih poslova dok se Vance, zasad praznih ruku, uputio na vojni aerodrom kako bi otputovao kući.
View this post on Instagram
Strah od kompliciranih pregovora
Možda će se to promijeniti, no strah administracije da će biti uvučena u složene i dugotrajne razgovore s Iranom je opipljiv. Trump smatra da je iz sukoba izašao kao pobjednik i da bi stoga Iran, kako je to rekao posebni izaslanik Steve Witkoff, trebao jednostavno “kapitulirati”. Povijest pokazuje da se stvari ne odvijaju tako.
O posljednjem velikom sporazumu između Teherana i Washingtona, postignutom za vrijeme Obamine administracije, pregovaralo se dvije godine. Bio je pun kompromisa, uključujući i dopuštenje Iranu da zadrži manju količinu svojih nuklearnih zaliha te postupno ukidanje ograničenja na nuklearne aktivnosti do 2030., kada bi mu bilo dopušteno provoditi sve nuklearne aktivnosti u skladu s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja.
Isti kamen spoticanja kao i u veljači
Zapravo, slijepa ulica u koju je dospio Vance ista je ona koja je izbacila pregovore iz tračnica krajem veljače i potaknula Trumpa da naredi napad. Te pregovore vodili su Witkoff i Jared Kushner, predsjednikov zet, koji su također bili prisutni u Islamabadu tijekom više od 20 sati razgovora.
Iranci su tada ponudili “suspenziju” svojih nuklearnih operacija na nekoliko godina, ali ne i odricanje od zaliha uranija obogaćenog gotovo do razine potrebne za izradu bombe, niti trajno odustajanje od mogućnosti obogaćivanja uranija na vlastitom tlu.
Za Irance je to pravo koje im pripada kao potpisnicima Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, koji ih obvezuje da nikad ne proizvedu nuklearno oružje. Za Amerikance je to, kako je rekao Witkoff, “jasan znak” da Iran uvijek želi imati spremnu opciju za izradu nuklearnog oružja, čak i ako je nikada ne iskoristi. Čini se da je 38 dana rata samo učvrstilo takve stavove, a ne ih omekšalo.
Nastavak rata nosi prevelik rizik
Glavna Trumpova poluga sada je mogućnost prijetnje nastavkom velikih borbenih operacija. Uostalom, krhko dvotjedno primirje istječe 21. travnja. No, iako bi se prijetnja nastavkom sukoba mogla iskoristiti u nadolazećim danima, za Trumpa to nije osobito održiv politički izbor – a Iranci to znaju.
Trump je prošli tjedan proglasio primirje velikim dijelom kako bi ublažio posljedice gubitka 20 posto svjetske opskrbe naftom, što je dovelo do naglog rasta cijena benzina i nestašica gnojiva te, među ostalim ključnim potrepštinama, helija za proizvodnju poluvodiča.
