Zaboravite sve što ste dosad mislili da znate o duhovnoj glazbi. Dok se vjerski obredi često odvijaju u tišini sakralnih prostora, jedan zagrebački župnik odlučio je izaći na asfalt i to uz ritam koji udara ravno u želudac. Don Željko Lovrić, župnik Župe svetog Leopolda Mandića na zagrebačkoj Ljubljanici, predstavio je glazbeni projekt „Ispovijed s asfalta“, svojevrsni „vapaj“ koji bi mogao ozbiljno uzdrmati uspavanu vjerničku javnost.
Krist nije u reflektorima, nego u blatu
Projekt „Ispovijed s asfalta“ nije klasična duhovna pjesma. To je sirovi, urbani miks gregorijanskih napjeva, zvuka crkvenih zvona i ritma ulice koji ne preže od surove istine. Don Lovrić šalje jasnu poruku: vjera nije udobnost klupa u prvom redu, već borba tamo gdje je najteže.
U stihovima koji su već izazvali brojne reakcije, zagrebački svećenik otvoreno kritizira površnost suvremenog društva, opsjednutost društvenim mrežama i licemjerje koje se krije iza „svjetla reflektora“.
„Nije svjetlo reflektor što s visine bije, svjetlo je vatra što u blatu se krije. Gledaj dolje, tu je Krist, tu je rana,“ odjekuje u njegovom glazbenom djelu.
„Probudi se, Crkvo!“
Ovo nije samo glazba, ovo je oštra opomena. Don Lovrić poziva na buđenje, tvrdeći da kršćanstvo ne smije biti samo „Amen“ izgovoren iz navike dok svijet oko nas gori u lažima. Njegova „Ispovijed s asfalta“ udara tamo gdje najviše boli – po savjesti onih koji su zaboravili da se prava vjera ne dokazuje formom, već suosjećanjem s onima na rubu društva.
Mnogi će se zapitati je li ovakav glazbeni izričaj primjeren za jednog svećenika, no don Lovrić odgovara kroz stihove: „Dosta je spavanja, dosta je sna, budimo svjetionik, a ne samo zid!“ Čini se kako je ovim potezom zagrebački župnik odlučio riskirati „mir“ kako bi progovorio o onome o čemu se većina samo usudi šaputati.
Hoće li ovo glazbeno upozorenje doista probuditi „uspavanu Crkvu“ ili će ostati tek hvalevrijedan, ali izolirani eksperiment jednog svećenika s ulice? Jedno je sigurno, nakon „Ispovijedi s asfalta“, na crkvene zvona i duhovne poruke više nitko neće gledati istim očima.
