Ivano Balić, jedan od najvećih rukometaša svih vremena, nakratko se vratio pred sportsku publiku, ali ovaj put bez rukometne lopte u ruci. Na humanitarnom teniskom spektaklu Marina Čilića zaigrao je s reketom, a osim sportskog nadmetanja, za Hype TV je ispričao kako danas izgleda život legende koja je obilježila jednu eru hrvatskog rukometa.
Dvostruki svjetski prvak, olimpijski pobjednik i čovjek čiji su potezi godinama inspirirali nove generacije, danas uživa u drugačijem ritmu. Natjecateljski pritisak zamijenili su obitelj, rekreacija i mirniji život.
“Bio sam bolji kad smo krenuli nego kad smo završili”, našalio se Balić dok je komentirao svoje teniske nastupe, ali naglasio je kako rezultat u ovom slučaju nije bio najvažniji.
“Bitno je da su ljudi došli i da nešto ostaje iza Marinove inicijative. Svake dvije godine nešto napravi i to je stvarno divno. Ako se mi možemo pojaviti, pomoći i malo popraviti sve to, onda super”, rekao je.
“Rukomet mi je dao sve, tenis je danas za uživanje”
Iako priznaje da će rukomet uvijek imati posebno mjesto u njegovom životu, danas sport promatra iz potpuno druge perspektive. Profesionalni adrenalin zamijenili su druženje i uživanje.
“Stvarno se nemam što žaliti na rukomet. Meni je sve ispalo onako kako je trebalo biti. Uživao sam u svakom trenutku”, rekao je Balić.
O tenisu, koji je danas dio njegove rekreacije, govori s velikim poštovanjem.
“Prekrasan je sport. Profesionalcima je to vjerojatno ogromna žrtva, puno treninga i odricanja, kao i u svakom sportu. Ali ovo sada je više za uživanje, za zezanciju i ekipu.”
Daleko od reflektora, najvažnija mu je obitelj
Iza njega su godine velikih pobjeda, medalja i priznanja, no kada se makne etiketa sportske legende, Balić kaže kako je danas prije svega običan čovjek.
“Miran sam, obiteljski čovjek. Gledam svoje stvari, brinem se oko obitelji koliko mogu i nastavim uživati u životu”, otkrio je.
Nakon više od dva desetljeća profesionalnog sporta, više nema rasporeda ispunjenog treninzima i utakmicama. Danas mu je najveći fokus na djeci i vremenu koje provodi s njima.
“Moram svaki dan u teretanu da bih mogao normalno funkcionirati. Djeca su sada krenula aktivno u sport i treba to popratiti, baviti se njima. Jednom kad odrastu i odu od kuće, imaš osjećaj da ti nešto fali. Zato mi je sada najveći fokus na njima i da što više vremena provodim s njima”, rekao je.
Njegova djeca nisu krenula njegovim stopama u smislu istog sporta, ali Balić kaže da mu je najvažnije nešto drugo – njihovo zadovoljstvo.
“Nije bitno čime se bave. Zadovoljni su i sretni idu na trening, ne žele preskočiti. Mislim da roditelj malog sportaša ne može tražiti više.”
“Najveći luksuz je imati unutarnji mir”
Kao netko tko je prošao gotovo sve što profesionalni sport može donijeti, od najvećih pobjeda do ogromnog pritiska, Balić danas djecu ne želi opterećivati iskustvima iz svoje karijere.
“Uvijek znaš što se događa iza kulisa, ali nastojiš ne opteretiti djecu time. Najvažnije je da odu na trening, daju sve od sebe, budu pošteni prema sebi i sportu te da uživaju u onome što rade”, objasnio je.
Na pitanje što bi danas rekao mlađem sebi, odgovorio je bez puno razmišljanja.
“Svaki dan treba dati sve od sebe, truditi se i onda će možda doći nagrada. Ako napraviš sve ispravno, nagrada će doći. Meni je stvarno bilo lijepo. Dvadeset godina sam igrao profesionalno, svašta vidio, igrao s ljudima iz različitih zemalja. Stvarno mi je bilo dobro.”
A kada bi morao izdvojiti ono što danas smatra pravim luksuzom, odgovor nije imao veze s novcem, slavom ni trofejima.
“Luksuz je imati unutarnji mir. Ljudi stalno negdje žure, stalno nešto traže, a onda se zaboravi ona stara: zdrav čovjek želi svašta, bolestan samo jednu stvar. Treba biti zadovoljan što si živ i zdrav. Teško je to osvijestiti, ali volio bih da ljudi više pokušaju cijeniti male stvari. Ako dođe nešto veće, super, ako ne dođe, uvijek imaš neku osnovu.”
O tome kako danas izgleda njegov život daleko od sportskih reflektora, što mu najviše nedostaje iz rukometnih dana, Ivano Balić otkrio je u razgovoru s Petrom Gajšak. Više pogledajte u prilogu:
