Čovjek koji nikad nije kriv – ali uvijek tuži
Ako vam se uskoro u sandučiću nađe životopis Josepha Johnsona, nemojte paničariti — niste jedini. Ovaj 45-godišnjak redovito kruži tržištem rada, a prema vlastitom LinkedIn opisu riječ je o gotovo idealnom zaposleniku: “specijalist za razvoj mladih”, organizacijski čarobnjak i majstor rješavanja problema, s bogatim iskustvom u vođenju kampanja. Na papiru – san svakog poslodavca. U stvarnosti – noćna mora s rokovima i sudskim pozivima, piše Daily Mail.
Jer Joseph Johnson nije samo kandidat za posao. On je, prema sudskim zapisima i iskustvima bivših šefova, jedan od najupornijih serijskih tužitelja u zemlji. Profesionalna žrtva, reklo bi se. Čovjek koji diskriminaciju vidi ondje gdje drugi vide – poput iPad-a s pogrešnom mrežom.
U posljednjih desetak godina Johnson je pokrenuo najmanje 54 sudska postupka protiv 16 različitih poslodavaca: škola, dobrotvornih udruga, lokalnih vlasti i čak teretana. Tužio je zbog svega — rase, spola, dobi, invaliditeta, nepravednog otkaza, kršenja ugovora i odmazde zbog zviždanja. Rezultat? Nula dobivenih tužbi za diskriminaciju. Ali to ga, naravno, nije obeshrabrilo.
Sud je njegov stil rada jednom opisao kao “parničenje do iscrpljivanja”, što u prijevodu znači: tuži dok se druga strana financijski ne slomi ili psihički ne umori. Jer iako stalno gubi, sustav ima jednu slabu točku — poslodavcima je često jeftinije nagoditi se nego plaćati odvjetnike.
Među biserima njegovih optužbi ističe se tvrdnja da je rasno diskriminiran jer je dobio iPad s 3G, a ne 4G mrežom. U drugom slučaju tvrdio je da je žrtva spolne diskriminacije — iako je posao dobio ispred dvije žene. Negdje drugdje bio je žrtva dobne diskriminacije u tridesetima, okružen kolegama iste dobi. Logika je, očito, fleksibilna kategorija.
Ono što se, zanimljivo, rijetko pojavljivalo u njegovim tužbama bili su detalji o njegovu kašnjenju na posao, slaboj učinkovitosti, odbijanju zadataka i agresivnom ponašanju kada bi ga netko pokušao usmjeriti. Nakon nekoliko mjeseci uslijedio bi otkaz, a zatim — sud. Johnson bi ponovno navukao plašt mučenika, uz neizostavnu financijsku potražnju.
Jedan sudac bio je izravniji od ostalih:
“Gospodin Johnson koristi radni sud kao alat za brzo bogaćenje, a ne kao mehanizam zaštite od stvarne diskriminacije.” – zaključio je.
Ipak, ni sudski porazi nisu besplatni — barem ne za sve. Jedna mala dobrotvorna udruga potrošila je gotovo 9.500 eura na odvjetnike, dok je Johnson, koji se sam zastupao, otišao bez ikakvog troška. Samo je jednom naloženo da plati sudske troškove, oko 3.500 eura, i to unatoč činjenici da je na računu imao oko 47.000 eura. Je li platio? Sudski spisi šute.
Njegov posljednji slučaj bio je možda i najambiciozniji: nakon svega sedam mjeseci rada u dječjem domu, bez ijednog konkretnog dokaza, optužio je poslodavca za spolnu diskriminaciju, zviždačko proganjanje, uznemiravanje i viktimizaciju. Sud je morao pregledati 150 stranica dokumenata da bi zaključio ono što je već bilo očito — cilj nije pravda, nego kaos.
Bivši poslodavci imaju gotovo identične priče. Jedna ravnateljica osnovne škole prisjetila se da je Johnson sve kritike pretvarao u osobni napad i službenu pritužbu. Drugi nadređeni opisao je kako je zaspao na treningu koji je trebao voditi. Treći se sjetio da se jednostavno nije pojavljivao na poslu, dok je istovremeno radio drugi posao puno radno vrijeme.
A tko je zapravo Joseph Johnson? Diplomirani ekonomist, bivši stand-up komičar, autor autobiografije u kojoj se hvali kako je “pokazao srednji prst” prvim šefovima. Danas taj srednji prst ima pravni oblik i sudski pečat.
S najmanje 54 tužbe iza sebe i nijednom dobivenom, Johnson ne pokazuje znakove umora. Posao možda ne zadržava dugo — ali sudnice očito smatra svojim prirodnim radnim okruženjem. I možda je upravo to najveći skandal cijele priče.
