Hrvatska kultura oprašta se od Branka Ivande, jednog od najznačajnijih redatelja koji je ostavio dubok i trajan trag na filmu, televiziji i u obrazovanju. Ivanda je bio umjetnik čiji su profesionalni put obilježile autorska strast i političke prepreke, a privatni život duboke osobne tragedije. Ipak, do samoga kraja ostao je posvećen stvaralaštvu.
Korijeni umjetnosti i prva svjetla reflektora
Branko Ivanda korijene je vukao iz obitelji duboko uronjene u umjetnost: otac mu je bio profesor, djed glumac u splitskom HNK-u, a ujak slavni skladatelj Ivo Tijardović. Upravo u tom kulturnom središtu stasala je njegova ljubav prema kazalištu i glazbi. Iako je prve korake napravio kao statist, filmski ga je svijet nepovratno očarao.
Nakon splitske gimnazije, preselio se u Zagreb, gdje je – slijedeći preporuku dr. Branka Gavelle – najprije upisao filozofiju i komparativnu književnost, što mu je bio preduvjet za studij režije na Akademiji dramske umjetnosti. Ipak, on je često naglašavao da mu je najvažniji “treći fakultet” bila legendarna zagrebačka kavana Corso, ključno okupljalište intelektualne i umjetničke generacije.
Bunt i cijena integriteta
Karijeru je snažno započeo 1968. debitantskim filmom “Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata”, kojim je lansirao Radu Šerbedžiju u zvjezdanu orbitu.
Međutim, već 1971. godine pokazao je autorsku hrabrost i integritet. Snimio je politički osjetljiv dokumentarac “Poezija i revolucija” bilježeći studentski štrajk, zbog čega su mu političke elite zatvorile vrata filmskih fondova u bivšoj Jugoslaviji.
Nakon tog “izgona” iz filma, Ivanda se posvetio televiziji gdje je ostvario niz nezaboravnih djela – od drama “Slučaj maturanta Wagnera” i “U logoru” do “Bombaškog procesa”. Iako je prihvaćanje “Bombaškog procesa” bilo kompromis pod pritiskom, redatelj je iskoristio priliku da inzistira na vlastitim uvjetima, uključujući angažman Rade Šerbedžije za ulogu Tita, unatoč neslaganju političkih moćnika oko ostalih glumačkih odabira.
Od akademske nastave do telenovela
Ivanda je uvijek naglašavao da mu film pruža punu autorsku slobodu, a njegov opus se kretao od društveno angažiranih tema do komercijalnih formata koje akademska elita često kritizira. Nije se obazirao na kritike purista kada je prihvatio režiju telenovela poput “Ponosa Ratkajevih” i “Običnih ljudi”, vjerujući da i komercijalni žanrovi imaju pravo na umjetničku vrijednost.
Osim režije, bio je cijenjen pedagog. Predavao je na ADU-u u Zagrebu, ali i na prestižnom UCLA-u u Los Angelesu. Iako je tamo dobio ponudu za stalno zaposlenje, odlučio se vratiti u Hrvatsku uoči Domovinskog rata, pokazujući snažnu privrženost domovini.
Njegova iznimna sposobnost prepoznavanja glumačkog talenta bila je legendarna; među brojnima se ističe Zrinka Cvitešić, koju je angažirao još kao studenticu za film “Konjanik”.
Snaga obitelji i trajnost umjetnosti
Branko Ivanda privatno je proživio duboke tragedije, ostavši bez prve supruge Stanke, a 2012. i bez sina Nikole, s kojim je blisko surađivao. Snagu je pronalazio u obitelji, drugoj supruzi Lidiji i blizancima koje je dobio kasnije u životu.
Do kraja je ostao neumorni stvaralac – pisao je, snimao i predavao. Ostavio je iza sebe nasljeđe autorske strasti, integriteta i istančanog osjećaja za ljudsku priču, čime je trajno zadužio hrvatsku kinematografiju.
Ostavio je ne samo neizbrisivo filmsko nasljeđe, već i lekciju o nesalomljivoj strasti, autorskom integritetu i snazi da se stvara unatoč svim preprekama. Svjetla reflektora na setovima zauvijek su se ugasila njegovu fizičku prisutnost, ali filmska djela ostat će trajan svjetionik hrvatske kinematografije.
Počivao u miru
