Očajan da spasi majku na samrti poruku je poslao Ivi Todorić, ne znajući da je to ona. Pet godina kasnije – zajedno su otvorili cvjetni atelier, a Iva mu je, kaže ne susprežući suze, promijenila život.
O malom idiličnom cvjetnom atelieru na Kaptolu posljednjih su se dana raspisali svi mediji, no kakva se priča krije iza ovih vrata, malo tko zna. U emotivnom razgovoru, Iva Todorić i Ante Jurković, ispričali su nam do sad nepoznate detalje njihova sudbinskog susreta. Ovo nije priča o njihovu Atelieru sreće niti o njihovoj poslovnoj suradnji, ovo je priča o jednom prijateljstvu, ljudskosti i Ivi Todorić kakvu, sigurni smo, javnost još nije imala priliku upoznati.
Kako je zapravo počela vaša priča? Kako ste se uopće upoznali?
Ante: Ja sam Ivu upoznao u trenutku…
Iva: Kad nije znao da sam to ja, hahaha…
Ante: Da, haha.. Uglavnom priča počinje tako da je moja mama bila na samrti, imala je sedam dana života i u bolnici su mi sugerirali da ˝nabavim crninu˝. U tom trenutku meni tada moja najbolja prijateljica predlaže da probam s Anom Bučević. Ja kažem ti si luda, ne mogu je spasiti ni doktori, sad će Ana Bučević. Sjećam se, sjedili smo ispred bolnice i ja sam tražio i pisao mailove, nitko mi se nije cijeli dan javljao i ja sam vidio da ˝Srculence˝ često piše nekakve komentare ispod objava i kaže meni prijateljica da je to sigurno Anina asistentica. I ja pošaljem poruku u dva u noći…
Iva: Misleći da sam Anina asistentica, haha…
Ante: I ˝Anina asistentica˝ odgovori na moju poruku i zamoli me da joj pojasnim o čemu je riječ. Drugi dan su stigle knjige i tri videa. U sljedećih tjedan dana se sve promijenilo u maminom i mom životu. Do tad su joj organi radili na samo 30 posto, bubreg joj je otkazao, a autoimuna bolest koju je dobila preko noći u kombinaciji s mišjom groznicom, nestali su kao rukom odneseni. Nakon pola godine mama je došla doma iz bolnice i godinu dana išla na dijalize. U međuvremenu je meni Iva poslala sliku iz Međugorja i rekla da se pomolila za moju mamu i svog tatu, u tom trenutku ja i dalje nisam znao o kome se radi. Međutim, ja sad Ivi odlučim poslati poklon i žena na šalteru u pošti mi kaže ˝o susjed, pa s Todorićima se družite…˝
Iva: A on uopće ne zna s kim se dopisuje.
Ante: Haha, kad sam uguglao Iva Balent, nije mi bilo dobro…
Iva: I došao je paket, ogromna kutija, ja otvorim i izleti balon u obliku srca, unutra je napravio aranžman u obliku srca, sve puno anđela… I ja kažem ˝Bože, kakav je ovo čovjek˝… Znate, postoje ljudi koji imaju puno novaca pa mogu kupiti prekrasan poklon…
Ante: A ja sam u tom trenutku bankrotirao.
Iva: A on koji tad nije imao ništa napravio je nešto što je bilo toliko kreativno, toliko emotivno i toliko divno, da je mene to toliko dirnulo da sam rekla da ga želim upoznati i osobno.
I, Ante, kakva je dojam ostavila ˝Anina asistentica˝?
Ante: Hahaha, sjećam se kao danas! Došla je sa velikom rozom torbom, plišanom, sva u rozom, gledao sam u nju kao u Boga, haha, sjeli smo na kavu i sjedili smo tri sata i pričali kao da se cijeli život znamo. Rekla mi je da će se javiti kad dođe u Gorski Kotar jer sam ja tada bio u Rijeci. Htio sam se odužiti jer sam prepoznao da je divna osoba i predložio joj da joj uredim kuću za Božić. I onda se tamo dogodio kraj starog i početak mog novog života. Toliko sam se tresao dok sam kitio kuću…
Iva: Moj tata je najveći kritičar na svijetu, nešto za njega raditi nije lako, haha…
Ante: Bilo je preinaka prvi put, haha, ali uglavnom, tako se desila ta ljubav i onda su me Iva i njezina djeca pozvali da dođem s njima proslaviti Novu godinu i to je bilo to.
Zbog Ive si se i preselio u Zagreb?
Ante: Da, njezin sin je izrazio želju da idem s njima na more i da se preselim u Zagreb, a Iva je na to rekla da su želje tu da se ispunjavaju. I tako sam se preselio u Zagreb, moja mama je bila luda jer sam ostavio siguran posao i sigurnu plaću, u tom trenutku nije znala da Iva ima najveće srce na planeti.
Iva: Svaka mama bi se naljutila…
Ante: Čak zbog toga nije dvije godine razgovarala sa mnom, a onda je Iva rekla, budući da sam prvo bio kod njih, gdje ima mjesta za pet, ima mjesta i za još jednog. I ja sam počeo živjeti s njima.
No suradnja se, kao i vaše upoznavanje, dogodila sasvim slučajno?
Ante: Ja sam tada radio za jednu cvjećarnu, pa za drugu, pa sam radio kao konobar… I jednu večer ide moja Iva na rođendan, pripremila je poklon, ali je skroz zaboravila na cvijeće, kao šta će sad. I odem ja brzo u vrt i napravim buket…
Iva: Ali znaš kakav buket je napravio od cvijeća iz mog vrta… Znači, meni je bilo žao pokloniti ga, haha…
Ante: I svi su je pitali od kud je cvijeće, a ona je samo svima podijelila moj broj i tako je sve počelo.
A onda su došle ˝Latice sreće˝?
Iva: To je isto simbolična priča. Obrezivala sam ruže i pala je kraj mene latica, velika, bijela, u obliku srca. I ja ju slikam i pokažem Anti i padne mi na pamet – latice sreće! Uglavnom, ˝latice sreće˝ stavljamo na bukete i poklone, s porukama sreće koje idu uz ovo što mi radimo. Volim lijepo i volim pomagati ljudima, volim ljude činiti sretnim. A u ovaj sam posao ušla jer sam shvatila da me čini sretnom kad vidim da su sretni drugi ljudi koji ovdje ulaze. Nema tih novaca koji mogu napraviti to da moje srce bude puno emocija kao kad vidim ljude kad su sretni. Meni sve u životu i što radim mora imati smisao, nikad u životu za novce ništa nisam radila, sve što sam radila, radila sam da bi se netko zbog toga osjećao dobro.
Otuda, pretpostavljam, i naziv ateliera?
Iva: Tako je, kad je Ante kretao raditi, ja sam smislila naziv ˝Atelier sreće˝ iz vrlo jednostavnog razloga – ljudi cvijeće kupuju kako bi nekoga usrećili, a ovo je mjesto gdje ti produciraš sreću. Stvarno moraš biti u jako lošem stanju da se ne razveseliš cvijeću.
Dizajn interijera potpisuje Nikolina Pišek, kako se ona uklopila u vašu viziju?
Ante: Kako znam da je Nikolina Pišek privatno uređivala sve svoje domove i bavi se inače time i završila je dizajn i arhitekturu, ja sam nju pitao da li bi ona nama pomogla. Poslušala je Ivine i moje ideje, Ivina je ideja bio ružičasti kutak, a Pink Panther je bio Nikolinina ideja, kao neki malo onako otkačen, čudan lik koji nas sve uveseljava i izvuče osmijeh na lice svakome tko uđe.
S poslovne strane, zašto je odluka o suradnji pala upravo na Antu?
Iva: Ja sam stvarno ispred sebe imala jako puno mladih ljudi u kojima sam vidjela potencijale i vidjela kad im daš priliku da je oni ili iskoriste ili ne. Ja sam u Anti vidjela da ima nevjerojatan talent. On je toliko napravio od sebe, nevjerojatno nešto. Pazite, doći i u drugi grade živjeti, s 50 eura u džepu i da nemate gdje spavati i ne znate što će biti sutra… To može samo čovjek koji ima vjeru.
Međutim, ovo je kreativan posao, slažete li se uvijek i oko svega?
Iva: Ja sam jako puno puta bila prema njemu i gruba na riječima, u smislu da bih mu bez zadrške rekla sve što mislim, a Ante bi svaki moj komentar apsolutno uvažio. Ja imam toliko prijatelja oko sebe koji me na dnevnoj bazi pitaju za mišljenje i savjete, ali ako ne primijeniš što sam ti rekla, onda me nemoj više pitati. A Ante što mu kažeš, to primijeni. Ja sam ga poticala na to da svoj talent raširi maksimalno. Ima nevjerojatnu maštu i jako je radišan. Recimo, ja sam jednom u Gorskom kotaru spavala, on je imao bruh tada, nije smio ništa dizati. On je ormar, ogroman stari drveni, niz stepenice sam spustio kat niže. Kad sam se ujutro probudila, dobro da se nisam onesvijestila. Mene je inspirirao! Što god mu date, mislim na emotivno, on će vam to 100 posto vratiti, ali doslovno.
Često se velike promjene dogode iz naizgled malih odluka, koji je trenutak za vas bio prijeloman?
Ante: Iva mi je poklonila seminar Ane Bučević u Rijeci i ja sam došao na taj seminar ne znajući kako funkcioniraju ti seminari, i mene je Ana prozvala da ispričam svoju priču.
Iva: Ana ima metode kreiranja života. Jedna od metoda je pričaj novu priču. Znači nema priča što je bilo, nego kako bi htio da ti život izgleda. Ante je sjedio ovako dijagonalno od mene, imao je 160 kila tada…
Ante: Ćelav.
Iva: Ma neprepoznatljiv. I ja se okrenem i pitam ˝Ante, hoćeš ti?˝ I on priča svoju priču i govori:˝Život će mi se skroz promijeniti…˝
Ante: ˝…svi mediji će pisati o meni i sa svojih 10 prstiju ću brinuti za sebe i za mamu.˝ Prošlo je od toga pet godina, evo nas ovdje danas.
Iva, zapravo sve je krenulo od Antinog krivog tumačenja Vašeg nadimka na društvenim mrežama. Otkud uopće nadimak ˝Srculence˝?
Iva: To me još nitko nikad nije pitao! Znači, ja sam se u tom periodu života intenzivno družila sa Severinom. Imali smo našu grupu, neku žensku. I u toj je grupi ona nama prvi put otkrila da je otišla sa svojim bivšim mužem Igorom na put. I tad smo prvi put saznali da Igor postoji uopće. I kad su prolazili, na aerodrom su išli, prolazili su kroz onaj i kofere su davali. I meni ona šalje u grupu, kaže ˝Iva, Igor ti šalje srculence.˝ To je prvi put da sam ja uopće čula za taj izraz srculence. I šalje mi čovjeka koji ima ˝bold spot˝ na glavi u obliku srca. Znači, to je bio hit. I poslije sam dobila puno tih ćelavaca, hahaha… Kako je ona meni napisala ˝srculence˝, a kako sam ja osoba kojoj samo nešto treba kliknuti, odmah sam rekla gotovo je. Mislim, ˝srculence˝ na srpskom znači malo srce.
Zanimljivo, i možda malo kontradiktorno, ali Ante će reći kako Vaše srce ipak nije ¨srculence˝?
Ante: Ne, nije, stvarno ima najveće srce. Nadam se da se neće naljutiti nijedan član njezine obitelji, ni njezina djeca, ali ja nju doslovno gledam kao drugu mamu. Jer to što je ona meni dala… Ne samo poslovno, ni financijski… Ona je meni došla u trenutku života kad je meni bilo najteže. Uvijek sam imao osjećaj manje vrijednosti. Uz Ivu sam shvatio moju veličinu, moju vrijednost i pripadnost. Nikad se nije sramila druženja sa mnom. Jedino što je ona od mene napravila – gospodina! Ja sam bio klasičan, ajmo reći, peder.
Iva: Hahahaha…
Ante: S blajhanom kosom, loknicama, pletenicama… Ona je zapravo napravila od mene hodajući brend. Svatko u životu treba imati svoju Ivu, a mladima bih poručio da ne odustaju od svojih snova i, kako Iva kaže, da snovi služe tome da se ostvaruju. Nemojte nikad zaboraviti ljude koji su zalijevali korijen krošnje koja ste danas.
