Zagreb je ovih dana postao hrvački centar svijeta. U grad su stigla najjača imena globalne hrvačke scene, a Zagreb Open ponovno je potvrdio status jednog od najvažnijih turnira. No prava se priča, kao i obično, ne događa samo na strunjačama. Ona živi u dvoranama za zagrijavanje, na jutarnjim treninzima, u tišini prije borbe i u razgovorima s ljudima koji ovaj sport i sve njegove rezultate nose na svojim leđima.
Za Ivana Hukleka ovo je bio poseban turnir – prvi mu je ovo, naime, nastup otkako je i službeno potvrđen kao osvajač olimpijske bronce. Iako medalja još fizički nije stigla u njegove ruke, odluka Svjetske hrvačke federacije stavila je točku na dugu priču i donijela mu mir. Stvari su napokon sjele na svoje mjesto, a Hukleka mnogi već vide kao predvodnika nove generacije hrvatskih hrvača, no on je ne shvaća kao teret, za njega je to timska priča, u kojoj uz njega stoje i oni koji već osvajaju svjetske medalje, poput Karla Kodrića.
Kodriću je povratak hrvanja u Zagreb, pak, imao poseban emotivni naboj. Upravo pred domaćom publikom osvojio je svjetsku broncu na istoj adresi u zagrebačkom Laništu prije samo 4 mjeseca. Uvijek je mislio da će medalja osvojena negdje daleko od doma imati veću težinu, ali trenutak kad su tribine u zagrebačkoj Areni eksplodirale, pamtit će zauvijek.
No ni Huklek ni Kodrić nisu imali itekako zasluženi doček na glavnom zagrebačkom trgu, a vječna tema dočeka i slavlja nametnula se sama od sebe. Kodrić bez gorčine priznaje da mnogi sportovi ostaju po strani, iako su odricanja jednaka, ako ne i veća. No frustracije nema, ali zato ima motivacije. I doček u rodnom Sisku, u krugu ljudi koji ga poznaju odmalena, što mu je, kaže, bilo sasvim dovoljno. Slično razmišlja i Huklek, koji bi i olimpijsku broncu radije proslavio tiho, među prijateljima, nego na velikoj pozornici.
Ono što ove dečke definitivno povezuje, a nije hrvanje, jest skromnost. Hrvači ne glume zvijezde. Sport ih je, kažu, naučio mjeri. Većinom su to obiteljski ljudi, s djecom, i životima koji su strogo posloženi oko treninga i sportskih obaveza. Kodrić za sebe u šali kaže da je beskrajno dosadan, ali upravo mu njegova rutina omogućuju rezultate. Sa suprugom Ines dobro i zlo dijeli još od Osnovne škole, a i nakon toliko godina i danas, bez zadrške, govori o tome koliko je u životu sportaša važna osoba koja razumije njihov tempo i spremna je na gotovo jednaka odricanja kao i oni.
Od djetinjstva traje i njegovo prijateljstvo s Pavelom Puklavcem s kojim je Karlo zajedno prolazio sve – od treniranja u teškim uvjetima, preko rada na gradilištu kako bi zaradili koju kunu, do osvajanja svjetskih medalja, i to istog dana, s tek nekoliko minuta razlike. Njihov je status na strunjači, baš kao i njihovo prijateljstvo izvan nje – čvrsto i stabilno. A u posljednje vrijeme svoj sportski duh odlučili su testirati sparingom s domaćim MMA borcima. Odgovor na vječno pitanje tko je jači, ali i ono što mnoge zanima, ali se rijetko tko usudi pitati – kakve se sve nezgode znaju dogoditi u uskim dresovima u kojima nastupaju, saznajte u videu u nastavku:
