Legendarni hrvatski kapetan otvorio dušu Talijanima u velikom intervjuu!
Odrastanje, veza s djedom, vjera, šest pobjeda u Ligi prvaka, dolazak u AC Milan, život sa ženom, troje djece i iznenađujuć izostanak tetovaža. O svakom od ovih detalja svog bogatog i turbulentnog, kako nogometnog tako i privatnog života, Luka Modrić je otvoreno progovorio za Corriere della Sera. U velikom intervjuu, sada već idol navijača Milana, od strane Talijana opisan je kao malen, skroman, rezerviran, izuzetno ljubazan prema svima i začuđujuće za jednog nogometaša, bez ijedne tetovaže. Skromni genij.
U nastavku prenosimo dijelove intervjua.
Koja je tajna sportske dugovječnosti? Kako možete igrati na svojoj razini u četrdesetima?
– Ljubav. Voljeti nogomet, razmišljati o nogometu, živjeti za nogomet. Nogomet, uz obitelj, najvažnija je stvar koju imam. Tajna je strast. Prehrana i trening su sporedni. Da biste dugo ostali na vrhu, potrebno vam je srce. Sretan sam na treningu kao što sam bio kad sam igrao kao dijete.
Jedan ste od najvećih živućih nogometaša, ali činite se kao normalna osoba.
– Upravo tako. Volim normalnost. Normalnu obitelj, normalan život, male stvari. Ne osjećam se jedinstveno. U životu nikada nisam pomislio, ni na sekundu, da sam superiorniji od bilo koga drugog. Da nisam bio nogometaš, volio bih biti konobar.
Konobar?
– Bio sam prilično dobar. I sviđalo mi se. Pohađao sam školu za hotelijerstvo na Boriku. Prve godine smo imali praksu u restoranu Marina u Zadru, gdje su se održavali svadbeni prijemi. Bio sam dobar u posluživanju pića. A na hrvatskim vjenčanjima puno se pije. Jedino što nisam volio je pranje suđa.
Ali vaša priča nije normalna.
– Nije bila laka priča, ali moji roditelji, Stipe i Radojka, usadili su mi važne vrijednosti: poštovanje prema svima i skromnost. Moj otac je bio radnik, moja majka krojačica. Poniznost pomaže, na terenu i u životu. Moj stric također mi je bio fundamentalan. On i moj otac su identični blizanci, odrasli su u simbiozi, razgovaraju deset puta dnevno, a budući da moj stric nema djece, imamo posebnu vezu.
Djed Luka je također bio važan.
– S ponosom nosim njegovo ime. Kao dijete nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u njegovu ‘visoku kuću‘ podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to kuća cestara: moj djed je bio odgovoran za održavanje cesta. Bila je pola sata hoda od ‘niske kuće‘ u kojoj su živjeli moji roditelji. Djed me naučio lopatati snijeg, slagati sijeno i voditi stado na ispašu. Odrastao sam sa životinjama; uživao sam vući koze za rep. Mislim da sam tamo, među ovcama i kamenjem, naučio igrati nogomet.
Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika. Pa ipak, izvrsno se snalazi u sportu, počevši od nogometa. U Rusiji 2018. i Kataru 2022., Italija nije bila ni tamo, bili ste drugi i treći. Koja je tajna?
– Mentalitet. Znati patiti, nikada ne odustati. Naučili su nas da se za nešto moraš boriti. A onda to moraš braniti. Talent se računa, ali nije dovoljan. Mislim da je iskustvo rata utjecalo na cijelu moju generaciju u tom pogledu.
Luka se dotaknuo i svoje supruge i djece, njegovog najvećeg bogatstva.
Strah i roditeljska briga oko sina Ivana
Oduvijek ste bili s istom ženom, Vanjom. Kako ste je upoznali?
– Bila je jesen 2004., igrao sam za Dinamo Zagreb. Od tada smo zajedno, nikada nismo prekinuli. Radila je u agenciji koja je pronalazila stanove za igrače. Prvi put kad me nazvala da mi pomogne organizirati selidbu, držao sam je na telefonu tri sata, pitao sam je sve, čak i najbeskorisnije stvari, samo da razgovaram s njom. Od tada je, malo po malo, naša ljubav rasla. To mi je jako važno. Danas imamo troje djece: najstariji, Ivano, ima 15 godina.
Igra li nogomet?
– Da, voli ga, ali ne želim ga prisiljavati, mora sam pronaći svoj put. Ema ima 12 godina, Sofija osam.
U autobiografiji “Moj put”, koja je i na talijanskom tržištu, opisujete koliko je vaša supruga jako patila.
– Kad se Ivano rodio, teško je disao. Imao je trombozu u jednom plućnom krilu. Sjećam se vožnje do bolnice: nikad u životu nisam vozio tako brzo. Nakon naše prvo dvoje djece, liječnici su predložili da prestanemo. Ali moja supruga je htjela treće, iako je bilo rizično. A kad žene žele, žene mogu. Hvala Bogu, sve je prošlo dobro. Sofija je radost našeg doma. Moja obitelj voli Milano.
Kakav je dojam grad ostavio na vas?
– Ne poznajem ga dobro, još nisam posjetio Duomo ili Leonardovu Posljednju večeru, ali nadoknadit ću to. Volim biti kod kuće, u području Porta Nuova. Ljudi su vrlo ljubazni prema meni. S vremena na vrijeme me zaustave na ulici, malo me to srami, ali me ne smeta.
Tetovaže su lijepe, ali na drugima
Nogometaši imaju tetovaže, vi ne. Zašto?
– Jer mi se ne sviđaju. Nikad ih nisam volio. Ili bolje rečeno, možda mi se neke čak i sviđaju; ponekad izgledaju dobro, ali na tuđoj koži. Na mojoj ne. Očito nemam ništa protiv onih koji se tetoviraju.
Vjerujete li u Boga?
– Da.
Jeste li katolik?
– Da.
Kako zamišljate zagrobni život?
– Dobro pitanje. Poslije čega? Nogometa ili života?
Oboje.
– Počnimo s nogometom, što je lakše. Volio bih ostati, kao trener ili kao menadžer, još ne znam. Ali prvo, mislim da još uvijek imam što dati na terenu.
A nakon života?
– Gotovo nikad ne razmišljam o tome: kao nogometaš sam star, ali kao čovjek sam još mlad. Jednom sam o tome razgovarao s prijateljem…
Nogometaš?
– Da, Mateo Kovačić. I on je katolik. I rekli smo da nešto postoji s druge strane. Možda ćemo tamo sresti svoje voljene, možda ću opet vidjeti svog djeda Luku. Zaista ne znam. Ali nešto postoji. Stvarno se nadam.
