Anđa Marić na društvenim je mrežama podijelila svoju najtežu i najranjiviju ispovijest dosad, progovarajući javno o teškoj borbi s alkoholizmom svog sina. Njezina objava, nazvana “Djeca su kriptonit”, brzo je odjeknula, pružajući uvid u razorne posljedice ovisnosti na obitelj. Njeziniu objavu prenosimo u cjelosti.
Photo: Luka Antunac/PIXSELL
Djeca su kriptonit.
Potpuno te razoružaju i obesnaže – kao Supermana onaj kristal s planeta koji je pokorio njegovu civilizaciju. Tako moj sin djeluje na mene.
Moj sin je alkoholičar. Bolesnik. Ovisnik.
Ne o drogama, nego o alkoholu – društveno prihvaćenom, dostupnom i doslovno na svakoj blagajni za euro i pol.
Prije tri mjeseca dala sam ga uhapsiti.
Međutim, svaki put su mi ga vraćali kući jer ga se ne može prisiliti na liječenje ako on to ne želi. Naravno, govorio je da to nije problem. Sve dok nije eskaliralo.
Srećom, svi su živi i zdravi.
Moj sin je tada imao više od osam deci votke u sebi. U parku su dostavljači hrane jurili električnim biciklima pored djece i malih psića, kao i ljudi na romobilima koji na nogostupima pored parkova jure bez ikakvog osjećaja za sigurnost. Taj dan nesreću je imao jedan dostavljač hrane.
To nije bila jurisdikcija ni autoritet mog sina da bilo što rješava. Nikako.
Ali kad si slomljen, u boli i ovisan – nemaš zdrav razum. To je potpuno promijenjeno stanje svijesti, opsjednuto demonima koji doslovno alkohol koriste kao pozivnicu. Svaki put kad popiješ, pozoveš ih: dođite i igrajte se.
Osjećam se odgovornom za njegovo stanje.
Dijete upija svaku majčinu emociju – u trbuhu, dok je malo, dok ga dojiš.
Ali nisam kriva. I to je velika razlika.
Znam da je ovo put njegove duše koji je odabrala.
Sada je u istražnom zatvoru i odgovarat će za svoje postupke. Ali njemu treba liječenje – zatvoreno, višemjesečno – dok se kemikalije u mozgu ne stabiliziraju.
Priznao mi je da je alkoholičar od 12. godine.
Tada nije živio kod mene. Do 18. se vratio – odrastao i vrlo lukav. A znate kako ovisnici funkcioniraju: sve je nebitno, bitan je samo sljedeći šut.
Kao i svako dijete, protivio se svemu što ja propagiram.
Sve je glupo. Sve je nebitno. Svi ćemo umrijeti.
Ako sam ja ovakva, moje dijete želi biti sve suprotno.
Odlučila sam da više neću plakati i polako nestajati.
Ne mogu ni jesti ni živjeti tako. Vraćam se. Nastavljam raditi svoj kanal. Bit ću motivator i radnica svjetla.
Jer to je moj poziv.
Želim vam predivne blagdane.
Volite se.
A tko je bez grijeha – neka prvi baci kamen.
Njezina poruka pred blagdane snažna je i univerzalna: poziv na ljubav i prihvaćanje, uz citat “A tko je bez grijeha – neka prvi baci kamen.” Anđa Marić pretvara svoju bol u poziv, pokazujući da i u najtežim trenucima majka može pronaći snagu ne samo za opstanak, već i za motivaciju drugih.
