Zagrepčanin Almedin Hodžić proveo je nekoliko godina u Libiji. U glavnom gradu Tripoliju je nakon studija radio u hrvatskom veleposlanstvu, upijajući lokalnu kulturu, ali i učeći arapski jezik. Njegova svakodnevica, susreti s gostoljubivim Libijcima, iznenađujući običaji i posebna iskustva tijekom ratne i postratne situacije oblikovali su ga i otvorili mu nove perspektive. U ovom intervjuu Almedin prvi put detaljno govori o životu u Libiji, razlikama između hrvatske i libijske kulture, izazovima s kojima se susretao kao stranac te o tome kako je ovo iskustvo promijenilo njegov pogled na svijet.
Kako biste opisali svoj svakodnevni život u Libiji? Što vas je tamo najviše iznenadilo?
Život u Libiji je bio poprilično interesantan, gotovo svakodnevno smo doživljavali situacije koje teško da bi mogli doživjeti kod nas u Europi. Najviše me iznenadila gostoljubivost i ljubaznost libijskog naroda. U sjećanju mi je ostao jedan događaj kada sam išao s prijateljima do grada, i obzirom da je bila ratna situacija nije bilo puno taksija na cesti. Vidio nas je jedan Libijac te je stao sa autom i pitao je li sve u redu. Nakon što smo objasnili da već više od pola sata tražimo taksi on se ponudio da nas odbaci na lokaciju koja i nije baš bila blizu. Pristali smo i ušli u auto, i kad je čuo, nakon što smo se već upoznali, da smo došli studirati u Libiju toliko mu je bilo drago da nam je ponudio stipendiju od svojih novaca za svakog od nas. I takvih situacija je bilo zaista mnogo, Libijci su se ponašali zaštitnički prema strancima i lako su sklapali prijateljstva sa nama.
Koje su najveće razlike u načinu života između Libije i Hrvatske?
Libija i Hrvatska su dvije poprilično različite kulture s različitim običajima i načinom života. Recimo, jedna od najvećih razlika između nas je hrana. Njihova kuhinja je baš esktremno ljuta. Imaju jedan začin koji se zove harissa i njega stavljaju u apsolutno sve. Ja nikad nisam volio previše stavljati ljute začine ali tamo se jednostavno morate prilagoditi ili ćete ostati gladni. U restoranu čak i nakon što napomenete da izostave tu harissu budite sigurni da ćete je opet dobiti. Ali zato doma u Zagrebu kad prijatelji naruče neko ljuto jelo, dok oni padaju na pod od ljutine, meni ništa, kao da pijem limunadu, valjda je nepce odrvenilo već (smijeh).
Kako su lokalni običaji i kultura utjecali na vaš boravak tamo? Što vas je najviše fasciniralo?
Kada se nalaziš u Rimu, ponašaj se kao Rimnjanin. Njihov način života, iako možda nama nerazumljiv, ima smisla kad živite tamo. Ako baš živite tamo, kao što sam ja živio, bit će vam lakše ako se prilagodite njihovoj kulturi. Najviše me fasciniralo da oni imaju dio dana, malo poslije podneva pa sve do skoro predvečer kada se ništa ne događa. Oni tih 3-4 sata koriste za odmor i često lagano popodnevno spavanje, sav posao i obaveze se ostavljaju. Na početku mi je bilo čudno, odem do grada oko 14h i skoro svi lokali su zatvoreni a na ulicama nema žive duše. A onda negdje nakon 18h sve opet ponovno oživi.
Koji su najvažniji izazovi s kojima ste se suočavali kao stranac u Tripoliju?
Definitivno arapski jezik. Kada sam došao u Libiju nisam znao apsolutno ništa osim “Salam Alejkum” (Mir s tobom) i to je to. Učenje arapskog, to su bile prave muke, ništa nije ulazilo u glavu, jednu jedinu riječ nisam mogao ni izgovoriti a kamoli zapamtiti. I to je trajalo čitavu prvu godinu boravka tamo. Ali kako je vrijeme prolazilo tako se i uho pomalo počelo prilagođavati i riječi su postajale sve razumljivije i jasnije a izgovor lakši. Bio je to dug proces ali nisam odustajao i nakon 2 godine učenja sam konačno počeo pričati arapski jezik.
Kakav je bio vaš dojam o lokalnoj umjetnosti, glazbi i gastronomiji?
Umjetnost je Libijcima slabija strana, u cijelom Tripoliju niste imali niti jedno kazalište niti muzej pa čak ni kino. Oblici zabave kakvu mi ovdje poznajemo su tamo nepostojeći. Ali tu se dešava jedan fenomen, valjda u nedostatku tipičnih oblika zabave gdje vi odete i netko vas zabavlja, kao da su ljudi preuzeli tu ulogu zabavljača na sebe. Nema kazališta, ali odete u pustinju i onda vam seoski umjetnik citira staru arapsku poeziju pod zvjezdanim nebom. Nema kina ali zato su im ulice puna života i u koji god dio grada odete nešto se događa.
Kako su se ljudi tamo odnosili prema strancima?
Putovao sam jako puno i obišao dosta zemalja u Europi i izvan Europe, i nigdje nisam naišao na veće gostoprimstvo nego u Libiji. U njihovoj kulturi putnik i gost je nešto dragocjeno što se treba posebno čuvati i to sam više puta osjetio. Pozivi na tradicionalni libijski ručak u njihovim raskošnim domovima su bili gotovo svakodnevni.
Je li bilo običaja ili situacija koje su vas iznenadile?
Kada sam prvi put bio pozvan na libijsku svadbu malo je reći da sam se iznenadio. Mladenku nisam niti vidio. Naime na njihovim svadbama muškarci i žene slave odvojeno, najčešće podignu dva ogromna šatora jedan do drugog. U jedan ulaze muškarci, u drugi žene. A baš sam se bio ponadao zbariti koju Libijku, ali ništa od toga nije bilo na kraju (smijeh).
Jeste li se našli u opasnim situacijima?
U vrijeme kada je Gadafi vladao Libijom država je bilo iznimno sigurna te ste mogli izaći bilo gdje i u bilo koje doba dana i ništa vam se ne bi dogodilo. Nakon revolucije situacija se drastično promijenila, niste bili sigurni niti u centru grada tokom dana. Ne znam za druge arapske države ali Libiji ova zadnja revolucija sigurno nije donijela ništa dobro.
Koji je bio najbolji način da se upoznate s lokalnim ljudima i steknete prijatelje?
Dovoljno je bilo izaći na ulicu i već biste upoznali nekoga. Oni su jako otvoreni i lako sklapaju prijateljstva. A ja kao stranac sam također bio dosta uočljiv i njima sigurno zanimljiv jer nije bilo puno Europljana u Libiji. Ja sam tamo otišao na studij s oš trojicom prijatelja te smo mi bili prvi i jedini studenti iz Hrvatske. To je bio moj primarni cilj boravka, ali nakon što sam naučio jezik zaposlio sam se u hrvatskom veleposlanstvu u Tripoliju te sam tu radio sve do revolucije. Nakon što su svrgnuli Gadafija, ostao sam još 2 godine kako bih dovršio magisterij ekonomije i nakon toga sam se vratio doma u Zagreb.
Jeste li morali prilagoditi svoj stil rada lokalnoj kulturi i običajima?
Da naravno, stil rada je dosta laganiji i definitivno manje stresan nego u Europi. Imam osjećaj da je fokus nekako više bio na ljudima i međuljudskim odnosima, a posao, to se uvijek stigne.
Koja je najvažnija lekcija koju ste ponijeli sa sobom iz Libije?
Naučio sam poštovati i razumjeti druge kulture i običaje. Na fakultetu gdje sam studirao bilo je studenata iz više od 70 država. Tu sam se susretao ne samo s arapskom kulturom već s kulturama iz Europe, Afrike, Amerike, baš iz cijeloga svijeta. Također sam shvatio da je svaki jezik koji govoriš kao da si završio jedan fakultet, a samim time što sam naučio arapski jezik kao da se čitav novi svijet otvorio preda mnom.
Postoji li nešto što biste voljeli da ste znali prije nego ste otišli?
Volio bih da mi je netko rekao da u Libiji nema diskoteka. Ja kao mladi dečko od 18 godina, koliko sam imao tada, to mi je bio pravi šok. Prvi vikend koji je došao nakon što smo sletili u Tripoli, izašli smo u grad u potrazi za bilo kakvim noćnim klubom, ali smo se razočarano vratili u svoj stan.
Imate li savjet za one koji bi željeli tamo raditi, živjeti ili ići u turistički posjet?
Moj savjet je da ne idu tamo, jer je situacija još uvijek jako nestabilna. Iako se o tome ne priča u medijima, pošto je cilj postignut, a to je bilo da maknu Gadafija, sad je situacija gora nego ikad. Prije su svi Libijci bili bogati, nije bilo čak ni srednje klase, no sad je siromaštvo zavladalo, ljudi doslovno nemaju za hranu i osnovne ljudske potrebe.
Kako je ovo iskustvo promijenilo vaš pogled na svijet i vlastitu karijeru?
Mirniji sam, strpljiviji i uporniji u ostvarivanju svojih poslovnih i privatnih ciljeva.
