„Srbija je Srbija, Vučić pobeđuje!”
- KAD OPTUŽENIK GOVORI O POLITIČKOj MOĆI, A ŽRTVA NE DOBIJE RIJEČ
- SEŽE LI VUČIĆEVA RUKA DO HRVATSKOG PRAVOSUĐA?
- VUČIĆEVA POMILOVANJA I PITANJE POLITIČKE NEDODIRLJIVOSTI
- MOŽE LI SE POLITIČKA MOĆ IZ SRBIJE DEMONSTRIRATI I U ZAGREBU?
- ZAGREB NIJE BEOGRAD: HRVATSKO PRAVOSUĐE MORA BITI NEOVISNO O POLITIČKIM PORUKAMA
Upravo je te riječi Velibor Popović Pop izgovorio ispred zgrade Općinskog kaznenog suda u Zagrebu obraćajući se kameri Pixsellova fotoreportera. Nije bio na političkom skupu u Beogradu, nije sudjelovao u predizbornoj kampanji niti je govorio pred stranačkim pristašama. Nalazio se ispred zgrade hrvatskog suda, na kojem se vodi kazneni postupak protiv njega zbog fizičkog napada na Sašu Mirkovića, vlasnika Hype produkcije, koji se dogodio u svibnju 2025. godine ispred zagrebačkog hotela Sheraton.

Zašto bi čovjek koji se pred hrvatskim pravosuđem mora suočiti s posljedicama svog nasilja javno zazivao ime Aleksandra Vučića? Kome je poruka upućena – Saši Mirkoviću, srpskoj javnosti, hrvatskim institucijama ili pak onima za koje Popović vjeruje da razumiju što znači pozivanje na Vučićevo ime? I ono najvažnije: želi li Popović tom izjavom sugerirati da politički utjecaj Aleksandra Vučića seže čak i do hrvatskog pravosuđa?
KAD OPTUŽENIK GOVORI O POLITIČKOj MOĆI, A ŽRTVA NE DOBIJE RIJEČ
Jučerašnje ročište na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu otvorilo je niz pitanja. Prema informacijama o tijeku postupka, Popović je priznao krivnju za napad na Mirkovića, presuda nije izrečena, a nastavak postupka zakazan je za 14. prosinca.
Mirkovićev opunomoćenik i tužiteljstvo zatražili su saslušanje vlasnika Hype produkcije, kao i da se pregledaju snimke videonadzora na kojima je zabilježen monstruozni napad, no sud je oba prijedloga odbio ocijenivši ih kao odugovlačenje. Naravno, sud ima pravo odlučivati o izvođenju dokaza, a odbijanje pojedinog dokaznog prijedloga samo po sebi ne znači da je sud postupao nezakonito ili pod nečijim utjecajem. Ali upravo zato javnost ima pravo na jasno obrazloženje: zašto nije saslušan čovjek koji je bio žrtva napada? Zašto nije prikazana snimka koja bi mogla biti važna za razumijevanje okolnosti i načina počinjenja kaznenog djela? Jesu li ti dokazi već bili odgovarajuće razmotreni?
View this post on Instagram
To nisu pitanja kojima se unaprijed osporava neovisnost suda, nego pitanja kojima se od suda traži da svoju neovisnost pokaže transparentnim postupanjem. A nakon takvog ročišta, ispred zgrade suda, optuženik pred kamerom izgovara: „Srbija je Srbija, Vučić pobeđuje!”
SEŽE LI VUČIĆEVA RUKA DO HRVATSKOG PRAVOSUĐA?
Zašto je Velibor Popović Pop, suočen s hrvatskim pravosuđem zbog fizičkog napada na Sašu Mirkovića, osjetio potrebu izgovoriti upravo te riječi? Zašto u trenutku kad se odlučuje o njegovoj kaznenoj odgovornosti, ispred zgrade hrvatskog suda, spominje doskorašnjeg predsjednika druge države? To je pitanje koje se nakon današnjeg ročišta ne može jednostavno ignorirati, osobito kada se Popovićeva izjava promatra zajedno s informacijama da sutkinja nije dopustila prikazivanje snimke premlaćivanja Saše Mirkovića niti njegovo saslušanje.
Te dvije okolnosti nisu dokazano povezane, no njihovo vremensko podudaranje otvara prostor za pitanja o tome kakvu je poruku Popović želio poslati:
Je li riječ o političkoj lojalnosti?
Pokušaju zastrašivanja?
Demonstraciji samopouzdanja čovjeka koji vjeruje da ima moćne zaštitnike?
Pokušava li se Vučićevo ime koristiti kao simbol političke nedodirljivosti i na hrvatskom teritoriju?
Ako je to bila Popovićeva namjera, onda se ne radi samo o provokaciji upućenoj žrtvi nasilja, nego i o simboličnom izazovu autoritetu hrvatskih institucija. Ako nije, ostaje pitanje zašto je bivši predsjednik Srbije uopće postao dio javne poruke optuženika ispred zgrade zagrebačkog suda. Politički utjecaj ne mora se uvijek manifestirati izravnim telefonskim pozivom, naredbom ili pritiskom – ponekad pojedinci već samim pozivanjem na moćna politička imena pokušavaju stvoriti dojam da iza njih stoji autoritet koji nadilazi institucije. Upravo je takav dojam opasan za povjerenje javnosti u pravosuđe.
VUČIĆEVA POMILOVANJA I PITANJE POLITIČKE NEDODIRLJIVOSTI
Popovićeva izjava dobiva dodatnu političku težinu u svjetlu nedavnih događaja u Srbiji. Prema izvještajima o odluci od 27. rujna 2026. godine, Aleksandar Vučić pomilovao je Dijanu Hrkalović, nekadašnju državnu tajnicu srpskog Ministarstva unutarnjih poslova, oslobađajući je kaznenog progona za trgovinu utjecajem, a Viši sud u Beogradu o tome je izvijestio tek početkom studenog.

Takva odluka otvara pitanja o granicama predsjedničkih ovlasti, pravnoj proceduri i odnosu politike i pravosuđa. Predsjedničko pomilovanje jest pravni institut, no njegova primjena u politički osjetljivim predmetima može izazvati javnu raspravu o jednakosti pred zakonom. Upravo u tom kontekstu postavlja se pitanje kako razumjeti Popovićevu izjavu: je li njegovo zazivanje nekakve Vučićeve pobjede odraz uvjerenja da politička moć može osigurati zaštitu od kaznene odgovornosti čak i u drugoj državi? Slučaj Dijane Hrkalović ne dokazuje nikakvu povezanost s postupkom u Zagrebu, ali pokazuje zašto je pitanje odnosa političke moći i kaznenog progona posebno osjetljivo.
MOŽE LI SE POLITIČKA MOĆ IZ SRBIJE DEMONSTRIRATI I U ZAGREBU?
Hrvatska je suverena država i članica Europske unije. Njezino pravosuđe mora djelovati neovisno o političkim interesima, pritiscima i odnosima moći, bez obzira dolaze li iz Zagreba, Beograda, Bruxellesa ili bilo kojeg drugog političkog središta. Zato se Popovićeva izjava ne može promatrati samo kroz prizmu njegove osobne političke naklonosti, jer je njezina simbolika zanimljiva upravo zbog mjesta i trenutka u kojem je izgovorena – ispred zgrade hrvatskog suda, u kontekstu kaznenog postupka, nakon ročišta koje je izazvalo nezadovoljstvo oštećenika i njegova odvjetnika.

Postavlja se pitanje je li riječ o pokušaju slanja poruke da Popović iza sebe ima političku zaštitu i na čemu temelji takvo uvjerenje. Postoji velika razlika između čovjeka koji javno podržava nekog političara i čovjeka koji političarevo ime koristi kako bi ostavio dojam da je zaštićen od posljedica vlastitih postupaka. U drugom bi se slučaju moglo raditi o demonstraciji moći, a kada se takva poruka izgovara ispred zgrade suda druge države, njezino značenje postaje još osjetljivije.
ZAGREB NIJE BEOGRAD: HRVATSKO PRAVOSUĐE MORA BITI NEOVISNO O POLITIČKIM PORUKAMA
Nitko nema pravo unaprijed proglašavati sutkinju pristranom zato što se ne slaže s njezinim procesnim odlukama. Ali jednako tako, javnost ima pravo propitivati odluke koje se donose u kaznenim postupcima, osobito kada su okolnosti slučaja izazvale značajnu medijsku pozornost.
U predmetu napada na Sašu Mirkovića sada se istodobno pojavljuju priznanje krivnje, nezadovoljstvo oštećenika načinom izvođenja dokaza, zahtjev za izuzeće sutkinje i politička parola u korist Aleksandra Vučića izgovorena ispred zgrade suda. Te okolnosti same po sebi ne dokazuju nikakav zajednički plan, političku intervenciju ili pristranost suda, ali zahtijevaju transparentnost – posebno zato što je riječ o napadu koji se dogodio usred Zagreba, ispred jednog od najpoznatijih gradskih hotela.
A danas se, nakon ročišta u postupku koji bi trebao utvrditi kaznenu odgovornost za taj napad, u javnom prostoru pojavljuje politička poruka koja otvara preozbiljna pitanja: što bi to „Srbija je Srbija, Vučić pobeđuje!” trebalo značiti u Zagrebu? Da politička pripadnost vrijedi više od odgovornosti za nasilje? Da se politička moć može demonstrirati i izvan državnih granica? Ili da se imenom Aleksandra Vučića želi poslati poruka čovjeku koji je zamalo ubijen?
Jedno je sigurno: takva izjava, u takvim okolnostima, zaslužuje ozbiljnu analizu. I još važnije – hoće li hrvatsko pravosuđe svojim transparentnim, obrazloženim i neovisnim postupanjem otkloniti svaku sumnju da bilo čije političko ime može imati težinu pred hrvatskim zakonom?