Goran Bare nije bio samo frontmen Majki, nego ikona hrvatske glazbene povijesti. Tijekom desetljeća na glazbenoj sceni iza sebe je ostavio niz zanimljivih priča, od odrastanja u Vinkovcima i glazbenih uzora do neobičnih projekata i teških osobnih iskustava o kojima je govorio u intervjuima.
Majke su osnovane 1984. godine
Bare je s prijateljima osnovao Majke 1984. godine u Vinkovcima. Bend je izgradio prepoznatljiv zvuk koji se oslanjao na garažni rock i punk, a njihove su se prve snimke počele širiti alternativnom scenom prije nego što su postali poznati široj publici.
Prve demo-snimke Majki objavljene su 1989. godine u izdanju nezavisne izdavačke kuće Slušaj najglasnije, iza koje je stajao Zdenko Franjić.
Malo je poznato da je nastupao kao Hali Gali Halid
Malo je poznato da je Goran Bare krajem osamdesetih godina stvorio glazbeni alter ego Hali Gali Halid, kroz koji je istraživao sasvim drukčiji zvuk od onoga po kojem su ga slušatelji poznavali s Majkama. Projekt je pokrenuo 1988. godine u Vinkovcima, u razdoblju kada su Majke mirovale.
Hali Gali Halid bio je spoj garažnog rocka, punka, psihodelije i narodne glazbe. Među utjecajima su bili američki bendovi The Stooges i Sonic Youth, ali i folk-pjevač Halid Muslimović, čije se ime može prepoznati i u Baretovu neobičnom pseudonimu.
Prvo izdanje, kasetu „Samo za tebe“, objavio je početkom 1989. godine, a projekt je nekoliko godina poslije dobio nastavak na izdanju „Vo-zdra“ iz 1991. godine.
Posebno je zanimljivo da je Bare na albumu „Vo-zdra“ sam otpjevao pjesme i odsvirao sve instrumente, uključujući gitaru, bas i bubnjeve. Među pjesmama koje su obilježile projekt nalaze se „Hajde da se drogiramo“ i „Ne pitaj me“, koje su dodatnu popularnost stekle pojavom u filmu „Mi nismo anđeli“ iz 1992. godine.
Kao dječak slušao je glazbu koja će oblikovati njegov ukus
Bare je često govorio o glazbi koju je otkrivao još u djetinjstvu. Među izvođačima koji su na njega ostavili dojam bili su David Bowie, Lou Reed, Van Morrison i MC5.
Jednom prilikom prisjetio se kako je Bowiejevu pjesmu „Ziggy Stardust“ prvi put čuo u radijskoj emisiji te kako ga je taj album oduševio. Spominjao je i slušanje glazbenih emisija na očevu tranzistoru.
Njegovi glazbeni interesi nisu se, dakle, zaustavljali na jednom žanru, što se poslije moglo čuti i u različitim fazama njegova stvaralaštva.
Nije volio kada su ga nazivali rokerom
U filmu „Bure Bareta Vol. 1“ Bare je objasnio da se radije smatra pankerom nego rokerom.
Takav stav povezivao je i s vlastitim iskustvom odrastanja u Vinkovcima, gdje su se, kako je ispričao, pojmovi rokera i pankera razlikovali od uobičajenih predodžbi. Njegovo odbijanje jednostavnih glazbenih etiketa bilo je dio javnog identiteta koji je gradio tijekom karijere.
Tek je kasnije postao profesionalni glazbenik
Iako su Majke osnovane sredinom osamdesetih, Bare nije odmah živio isključivo od glazbe. Profesionalnim je glazbenikom postao tek u razdoblju albuma „Vrijeme je da se krene“, koji je bendu donio veću prepoznatljivost.
Taj je album izdan 1994. godine, a naslovna pjesma postala je jedno od najpoznatijih ostvarenja Majki. Uslijedile su godine tijekom kojih je Bare nastavio razvijati svoj autorski izraz, i s Majkama i kroz samostalne projekte.
O vlastitim pjesmama govorio je kao o djeci
U intervjuu za Hrvatski radio 2024. godine Bare je upitan koje bi pjesme odabrao kada bi morao predstaviti svoj rad inozemnoj publici. Odgovorio je da mu je teško izdvojiti nekoliko naslova jer su mu sve pjesme drage te ih je usporedio s vlastitom djecom.
U istom je razgovoru govorio i o odluci da pjeva na materinskom jeziku. Objasnio je da je od početka želio stvarati glazbu za ljude koji govore njegovim jezikom i koji se mogu prepoznati u onome što pjeva.
