Hrvatska se voli hvaliti svojim sportskim uspesima, no jeste li znali da u našoj zemlji godinama djeluje i pobjeđuje najtrofejnija muška momčad za koju većina javnosti jedva da je čula? Dvorana u zagrebačkom Cineplexxu bila je premala za sve koji su došli na premijeru dokumentarnog filma „55 decibela“ redatelja Tomislava Krnića, priče koja razbija sve predrasude i ogoljuje surovu realnost vrhunskih sportaša.
Naziv filma nosi jasnu, ali tešku simboliku. Naime, da bi sportaš uopće mogao nastupiti na natjecanjima za gluhe, mora imati gubitak sluha od najmanje 55 decibela na oba uha. No ono što tim momcima nedostaje u sluhu, stostruko nadoknađuju srcem i nevjerojatnom mentalnom snagom.
Put do zlata koji je zamalo završio katastrofom
Film prati hrvatsku rukometnu reprezentaciju gluhih na njihovu turbulentnom putu prema Deflimpijskim igrama u Tokiju. Iako je priča na koncu završila spektakularno, velikom pobjedom protiv Njemačke (30:23) čime su po šesti put postali olimpijski prvaci i uzeli devetu medalju u povijesti, pozadina te pobjede bila je sve samo ne pjesma.
Uoči samog odlaska u Japan, momčad se doslovno raspadala pod teretom ozljeda. Ključni igrači nalazili su se na zalasku karijera, konkurencija nikada nije bila jača, a pritisak i sumnje uvukli su se u svaku svlačionicu. Upravo u trenucima kada je izgledalo da je zlatni san potpuno nedostižan, kamera redatelja Krnića uhvatila je najintimnije trenutke ove ekipe.
Mjesec dana u tišini i borbi
Filmska ekipa provela je punih mjesec dana sa sportašima, dijeleći s njima svaku suzu, znoj, strah i humor koji ih je držao na životu. Film donosi brutalnu istinu koja se ne vidi na semaforu: krvave pripreme, narušeno zdravlje, međusobne razmirice, ali i prijateljstvo koje ne lomi ni najveća bol.
Njihova službena krilatica „Mi ne čujemo. Mi osjetimo“ rečenica je koja nakon gledanja filma odzvanja danima. Ovo nije samo priča o rukometu i medaljama; ovo je pljuska svima nama koji zaboravljamo da pravi heroji često ne pune naslovnice, ali na terenu ostavljaju sve što imaju.
