Teško je čitati njezine najnovije retke. Svaki put kad kliknemo na njezinu novu kolumnu, negdje u podsvijesti se neizbježno javi ono jezivo pitanje čitamo li njezine senzacionalne retke posljednji put? Domaća književnica i britka kolumnistica Vedrana Rudan ponovno je protresla i zaintrigirala javnost novim izdanjem svoje kolumne pod jezivim, ali brutalno iskrenim naslovom “Djevojka u zagrljaju metastaza”. Dok se suočava s okrutnom bolešću i svjesna da je ne čeka sretan kraj, Vedrana radi ono što najbolje zna: piše bez dlake na jeziku, bez kalkuliranja, ogoljeno i bolno točno, skidajući masku s tabu teme o kojoj svi šute o strahu od samog liječenja.
“Ako se čovjek ičega boji onda je to rak. Ne toliko bolesti koliko liječenja. Ja pojma nisam imala da rak izaziva halucinacije i da pričaš neviđene piz**rije dok misliš da si Ciceron. Naravno da ti to nitko prije nije rekao, ali je vjerojatno pisalo kod pristanka na zahvat. Ali tko to čita? Kasnije je kasno iako nisi ni kriv ni dužan. Doktori te tješe da su “vidjeli i veće ispade od tvojih”. Međutim, to ne pomaže.”
Rat s rodbinom, “čarobnjacima” i lažnom pozitivom
U svom prepoznatljivom stilu, gdje se miješaju crni humor i čisti očaj, Rudan nije poštedjela ni one najbliže koji je u najboljoj namjeri opsjedaju alternativnim metodama i teorijama zavjere, dok ona samo želi svoj mir.
“Za vrijeme liječenja rodbina ne odustaje. U kuću ti ulaze čarobnjaci, boce krcate lijekova, za 150 eura liječe od igle do raka lokomotive. Da se razumijemo, nisu to neobrazovani ljudi. Imaju fakultete, predaju na fakultetima i vrlo dobro znaju svoj trgovački posao. Znaš da ti spasa nema ali moraš biti dobar, šutjeti, ne s*ati i ništa pitati.”
Najpotresniji dio njezine ispovijesti udara izravno u pleksus sve one koji bolesne ljude pokušavaju utješiti jeftinim frazama o tome kako je “život lijep”. Vedrana to ne želi slušati. Izmučena i umorna, ona reže kroz maglu lažnog optimizma:
“Meni je pun ku**c raka, života i laži, pisala sam o tome, a stalno mi govore kako je život lijep dok hodaš po proljetnom cvijeću. Ne želim hodati po cvijeću, želim biti ispod njega.”
Bizarni pozivi iz bolnice: “Želim umrijeti, a ne slušati tko koga je*e”
Čak i u trenucima kada proživljava najteže bolove i progovara o tome kako je odgađanje smrti zapravo najveća kazna, Vedrana pronalazi snage prikazati apsurd hrvatske svakodnevice i bizarnosti koje joj se događaju dok leži bolesna.
“Doduše, nije sve baš tako dosadno. Danima me kojekakvi doktori, naglašavam s diplomom, zovu da bi mi rekli tko je sve u riječkom KBC-u pe**r. Sudeći po popisima koje imam, ne znam ima li nepe***a. Ne, ne, ne i ne. Neću objaviti liste, zasad. Želim umrijeti, ne piti alou veru i slušati tko koga je*e”, zaključila je u svom stilu Vedrana Rudan.
Ove riječi teške su poput olova, ali nose u sebi onu istu, nepokorenu Vedranu koju smo oduvijek poznavali. Ženu koja odbija igrati po tuđim pravilima, pa čak i onda kada se bori s nevidljivim, okrutnim neprijateljem.
