Suvremeni svijet dejtanja dobio je novi naziv za staru boljku poznatu kao “puffer-fishing”. Izraz koji se munjevito širi društvenim mrežama opisuje osobe koje su potpuno “zagrijane”… sve dok odnos ne postane ozbiljan.
A onda – nagli nestanak. U početku stalno pišu, planiraju viđanja, “lajkaju” baš sve. Djeluju kao da su 100 % za vezu i ozbiljnu posvećenost.
Što se događa?
Čim se pojavi prava emocionalna bliskost, osobe se povlače, traže “prostor” ili postaju hladne bez jasnog razloga. Poruka između redaka? “Sviđaš mi se, ali nemoj da ovo postane stvarno.”
Iako se često povezuje s generacijom Z, riječ je o obrascu koji sve češće uništava potencijalno zdrave veze. Problem je pritom taj što se ljubav ne može graditi dok jedna strana stalno drži nogu na kočnici.
Zašto to rade?
Mnogi zapravo žele ljubav i bliskost, ali ih uhvati strah čim odnos postane ozbiljan. Umjesto osjećaja sigurnosti, emocionalnu povezanost počinju doživljavati kao pritisak ili prijetnju. Zato često nesvjesno stvaraju distancu, šalju zbunjujuće signale, naglo se ohlade, izbjegavaju obveze ili se povuku upravo kada veza krene prema nečem ozbiljnijem.
Strah od ranjivosti možda kratkoročno štiti ego, ali dugoročno sabotira svaku šansu za ozbiljan odnos. A ako vam se veze redovito raspadaju baš kad postanu ozbiljne, možda nije riječ o lošoj sreći, nego o bijegu od bliskosti. S jedne ili druge strane…
Odakle potječe naziv?
Naziv “puffer-fishing” inspiriran je ponašanjem ribe napuhače koja se, kada osjeti opasnost, napuhne kako bi djelovala veće i zastrašujuće te se tako zaštitila od prijetnje. Slično se ponašaju i ljudi u ljubavnim odnosima.
Dok odnos nije previše ozbiljan, mogu biti nježni, zabavni i vrlo zainteresirani. No čim dođe do prave emocionalne bliskosti, aktivira se obrambeni mehanizam kako bi se zaštitili od mogućeg razočaranja ili gubitka kontrole.
