Poznata književnica Vedrana Rudan u svojoj novoj kolumni “Imati djecu… nemati djecu” ogolila je dušu do kraja. Opisala je trenutke u kojima se suočava s teškom bolešću, ali i neizmjernom ljubavlju svoje djece koja su joj u ovim najtežim danima postala cijeli svijet.
Vedrana, koja se već duže vrijeme bori s rakom, podijelila je trenutke iz bolničke postelje koji oslikavaju svu težinu, ali i neviđenu ljepotu majčinstva. U trenucima kada tijelo izdaje, a miris bolnice postaje neizdrživ, književnica pronalazi mir u dodirima onih koje je donijela na svijet.
Nježnost u bolničkoj sobi
Opisujući boravak u bolnici, Rudan je podijelila dirljivu sliku kćeri koja uz nju bdije na smjene.
“Kći mi je osvježavala tijelo i usta tankom krpom. Slušala je moje priče iz djetinjstva kao da ih čuje prvi put. Iz torbe je izvukla turpiju za nokte i uzela moj dlan u svoj – da mi budeš lijepa, mama”, napisala je Vedrana u svojoj ispovijesti.
Ništa manje emotivan nije bio ni susret sa sinom, koji joj je donio dugo iščekivanu knjigu i omiljene slatkiše kako bi lakše zaspala. Pomogao joj je u onim najosnovnijim stvarima koje bolest čini teškima, završivši posjet poljupcem u dlan i toplim željama za laku noć.
Povratak kući i miris mora
Nakon izlaska iz bolnice, Vedrana je opisala radost povratka u vlastiti dom, gdje su je dočekali sunce, miris Jadrana i pažnja obitelji. Sin joj je ispekao palačinke po receptu njezine majke, dok je kći donijela mirišljavu, svježe opeglanu odjeću kako bi iz njezinih nozdrva izbrisala teški bolnički miris.
“Lijepo je biti doma i kad si nepokretan i kad nikako ne možeš izračunati je li već vrijeme za smrt”, priznaje književnica dok opisuje ručak na terasi koji je za nju s ljubavlju pripremio suprug.
Pitanja koja slamaju srce
Kolumnu završava odlaskom djece svojim kućama, nakon čega ostaju samoća i suze. Vedrana se pita jesu li te suze zbog same bolesti, straha od onoga što dolazi ili možda odgovora na vječno pitanje; imati djecu ili ne?
U svijetu koji često vidi samo njezinu oštru riječ i britak jezik, ova ispovijest podsjeća nas na krhkost ljudskog života i neprocjenjivu vrijednost obiteljske bliskosti kada se pogase sva svjetla pozornice.
