Iako se bori s godinama i posljedicama teških operacija, u njezinu glasu i dalje odjekuje onaj prepoznatljivi mediteranski temperament koji je desetljećima osvajao svjetske pozornice. Legendarna Dubrovkinja priprema se za ono što je najteže svakom umjetniku, a to je oproštajna turneja koja simbolično počinje u Splitu 3. svibnja, gradu njezinih početaka, a nastavlja se u Dubrovniku, Ljubljani i Zagrebu. U emotivnom razgovoru za Gloriju, otkrila je zašto je kucnuo čas za kraj i kako se nosi s neumoljivim protokom vremena koji je podsjeća da svaka velika karijera jednom mora zatvoriti svoj krug.
Borba za život i neugasiva energija
Odluka o povlačenju s pozornice nije došla preko noći, već kao rezultat nadljudskih fizičkih napora koje tijelo više ne može pratiti onako kako srce priželjkuje. Tereza je iskreno priznala kako su godine borbe s ozbiljnim bolestima ostavile dubok trag, prisjećajući se trenutaka kada je bila doslovno između života i smrti. Prije sedamnaest godina zbog karcinoma je ostala bez jednog bubrega, operirala je oba koljena, preživjela upale pluća i čak četiri sepse, a u zadnje vrijeme bori se i s oštećenjem vida i sluha. Svakodnevno trpim bolove u nogama i kralježnici pa mi je štap sa Swarovski kristalima postao nužan suputnik na koncertima, ističe diva, ali odmah dodaje kako je ona rođeni borac koji se za život izborio još u kolijevci jer joj je majka umrla svega dva dana nakon što ju je rodila.
„Kad sam počela ozbiljnije obolijevati, pitala sam se – znam li uopće stati ili moram sve do kraja gurati? Ali ja sam borac. Puštam sudbini da radi sa mnom što hoće.“
Sjećanja na Arsena i flautu koju je „platio prasac“
Njezino djetinjstvo i studentski dani u Zagrebu kriju priče koje zvuče gotovo filmski, a posebno je dirljivo sjećanje na Arsena Dedića s kojim je dijelila studentsku neimaštinu. Oboje su potekli iz skromnih obitelji koje su morale podnijeti velike žrtve za njihovo obrazovanje, pa je tako Tereza otkrila nevjerojatnu anegdotu kako su njezini roditelji morali prodati svinju da bi joj kupili prvu flautu, što je bila identična sudbina koja je zadesila i Arsenovu obitelj u Šibeniku. Njihovo prijateljstvo bilo je neraskidivo, a Tereza se s osmijehom prisjeća kako su na uglu Gundulićeve i Ilice jeli rezance sa sirom i orasima te kako mu je posuđivala svoj omiljeni plavi pulover za izlaske, ostavši uz njega i Gabi Novak sve do njegovih posljednjih trenutaka u bolnici.
Zašto nikada nije bilo trećeg braka?
Tijekom blistave karijere u Francuskoj, Tereza je postala prava svjetska ikona, a susreti s velikanima poput Charlieja Chaplina ili pjevačice Dalide za nju su bili trenuci istinske umjetničke razmjene. No, dok je na pozornici nizala uspjehe, privatni život donio joj je dva razvoda, od Mire Ungara i Ronalda Lopatnyja. Mnogi su se pitali zašto se nakon toga više nikada nije vezala, a njezino je objašnjenje postalo svojevrsna legenda jer jednostavno nije željela da je neka nova veza opet dovede do još jednog braka koji bi, baš kao i prethodna dva, možda bio promašen. Ta svjesna odluka o samoći postala je njezin način da sačuva mir i posveti se onome što najviše voli, ne dopuštajući da je eventualna treća pogreška ponovno razočara.
„Nisam se ponovno udavala jer nisam željela da me ta veza opet dovede do još jednog braka koji bi, možda, kao i ova dva – bio promašen.“
Zadnji naklon: „Scena mi daje nevjerojatnu snagu“
Danas, dok rezimira svoj put, Tereza djeluje smireno i ponosno na sve što je postigla. Njezin sin Alan, snaha Ljiljana i unuka Mila njezina su mirna luka, iako nitko od njih nije zaplovio profesionalnim glazbenim vodama. Dok se priprema za Split, grad koji joj je dao krila još 1962. godine na festivalu, Tereza poručuje kako na sceni i dalje lebdi nošena adrenalinom koji briše sve bolove u kralježnici i nogama. Ova turneja bit će njezino posljednje veliko “hvala” publici, krug koji se zatvara onako kako je i počeo – s puno temperamenta, emocija i pjesme koja nikada neće utihnuti u srcima onih koji su je voljeli.
