Postoje trenuci u povijesti kada vrijeme jednostavno stane, a 21. travnja 2016. bio je upravo takav dan. Vijest koja je stigla s imanja Paisley Park zvučala je nemoguće – Prince Rogers Nelson, čovjek koji je utjelovio samu bit glazbe, napustio je pozornicu. Danas, deset godina kasnije, svijet je možda malo tiši, ali purpurni trag koji je ostavio za sobom sjaji jače nego ikada.
Billboard ga je s pravom proglasio “najvećim glazbenim talentom svoje generacije”. No, nazvati Princea samo talentom bilo bi preskromno. On je bio alkemičar koji je u svom studiju u Minneapolisu miješao funk, rock, R&B, jazz i soul, stvarajući zvuk koji nitko prije njega nije čuo, a nitko nakon njega nije uspio ponoviti. Njegova ekstravagantna pojava, nevjerojatan vokalni raspon od kojeg zastaje dah i visoki falseto postali su simbol slobode i autentičnosti.
Dok su se drugi oslanjali na čitave orkestre, Prince je često birao samoću. Sam je svirao gotovo sve instrumente na svojim snimkama, pretvarajući studio u vlastito igralište mašte. Prodao je više od 100 milijuna ploča, osvojio Oscara, Zlatni globus i brojne Grammyje, ali njegova prava vrijednost nikada nije bila u brojkama ili kipićima na polici. Njegova vrijednost bila je u hrabrosti da bude drugačiji.
Sjećamo se 2004. godine kada je ušao u Rock and Roll Hall of Fame, podsjećajući nas da su legende vječne. Danas, deset godina nakon što je “Purple Rain” dobio sasvim novo, tužnije značenje, Princeova glazba i dalje živi kroz svaki sintisajzer, svaki solo na gitari i svaki krik slobode koji čujemo na radiju.
Kažu da umjetnici umiru dva puta – jednom fizički, a drugi put kada se njihovo ime zadnji put izgovori. Gledajući svijet koji i deset godina kasnije pjeva njegove stihove, jasno je da Prince Rogers Nelson nikada zapravo neće otići. Njegova gitara možda tiho plače, ali zvuk Minneapolisa i dalje odjekuje vječnošću.
