Mate Mišo Kovač bio je mnogo više od pjevača. Njegove pjesme desetljećima su se pjevale na koncertima, obiteljskim okupljanjima i feštama, a njegova snažna povezanost s publikom učinila ga je jedinstvenom pojavom na domaćoj glazbenoj sceni. Iza glazbene karijere koja je trajala više od šest desetljeća stajao je život ispunjen velikim uspjesima, ali i osobnim tragedijama koje su ostavile dubok trag na njemu.
- Od nogometnih snova do prvih glazbenih nastupa
- U Zagreb je stigao s velikom ambicijom i bez dogovorenog posla
- Prvi veliki uspjesi i pjesme koje su obilježile generacije
- Čovjek koji je na pozornici imao poseban odnos s publikom
- Obiteljske tragedije koje su ga obilježile
- Povratak glazbi i ljubav koja nije prestala
Od nogometnih snova do prvih glazbenih nastupa
Mišo Kovač rođen je 16. srpnja 1941. u Šibeniku, gdje je proveo djetinjstvo i mladost. Prije nego što je postao jedan od najpoznatijih pjevača ovih prostora, imao je drukčije planove. Kao mladić bavio se nogometom i sanjao o profesionalnoj karijeri, a završio je Industrijsku školu i izučio tapetarski zanat.
Glazba je, međutim, postupno preuzela glavnu ulogu u njegovu životu. Hrvatski biografski leksikon navodi da je 1958. debitirao pobjedom na natjecanju “Prvi glas Šibenika”. Bio je to prvi važniji korak prema karijeri koja će ga odvesti daleko izvan rodnog grada.
U mladosti je slušao strane izvođače, među kojima su bili Ray Charles i Tony Dallara, a upravo će obrade stranih uspješnica obilježiti i početak njegova diskografskog puta.
U Zagreb je stigao s velikom ambicijom i bez dogovorenog posla
Jedna od najzanimljivijih epizoda iz početka njegove karijere dogodila se 1964. godine, kada je odlučio otići u Zagreb i pokušati snimiti prvu ploču. Nije imao dogovoren sastanak ni siguran put do diskografske kuće. Imao je tek dovoljno hrabrosti da pokuca na prava vrata.
Prema vlastitom prisjećanju objavljenom u tadašnjem Plavom vjesniku, u Zagreb je stigao u svibnju 1964. godine. Umjesto da prvo ode do tetke kod koje je imao osiguran smještaj, na željezničkom kolodvoru raspitao se kako doći do Jugotona.
Kada je stigao u diskografsku kuću, izravno je pitao tko je urednik zabavne glazbe. Uputili su ga Peri Gotovcu, kojemu je bez mnogo okolišanja rekao da želi snimiti ploču.
Gotovac je u početku bio iznenađen mladićem koji se pojavio bez najave i odmah zatražio snimanje. Mišo ga je pozvao da ga dođe poslušati iste večeri u Gradsku kavanu, gdje je nastupao.
Gotovac je došao, poslušao ga i nakon nastupa donio odluku koja će obilježiti početak jedne velike karijere. Rekao mu je: “Snimit ćemo ploču!”
Prva ploča naposljetku je objavljena s dvije pjesme: “Ne mogu prestati da te volim”, prepjevom pjesme Raya Charlesa, i “Ti si bila dio svijeta”, prepjevom pjesme Tonyja Dallare. Mišo je poslije opisivao kako je obilazio prodavaonice i izloge kako bi provjerio prodaje li se njegovo prvo izdanje.
Prvi veliki uspjesi i pjesme koje su obilježile generacije
Nakon diskografskog debija počeo je nastupati na najvažnijim domaćim festivalima zabavne glazbe, među kojima su bili festivali u Splitu, Zagrebu i Opatiji. Tijekom godina surađivao je s brojnim autorima, a posebno važan dio njegova opusa čine pjesme Đorđa Novkovića i Zdenka Runjića.
Jedan od ranih velikih uspjeha ostvario je pjesmom “Više se nećeš vratiti”, s kojom je 1969. osvojio prvu nagradu na festivalu Vaš šlager sezone. Ploča je dosegnula nakladu od pola milijuna primjeraka, što je u tadašnjim diskografskim okvirima bio izniman rezultat.
Uslijedili su hitovi koji su postali dio glazbene memorije nekoliko generacija. “Proplakat će zora”, “Odvest ću te na vjenčanje”, “Drugi joj raspliće kosu”, “Ti si pjesma moje duše”, “Dalmacija u mom oku”, “Ostala si uvijek ista”, “Ako me ostaviš” i “Svi pjevaju, ja ne čujem” samo su neke od pjesama po kojima će ostati zapamćen.
Sedamdesete i osamdesete godine bile su vrhunac njegove popularnosti. Njegove ploče prodavale su se u milijunskim nakladama, a koncerti su privlačili golem broj ljudi. Croatia Records navodi da je tijekom karijere prodano više od 20 milijuna njegovih ploča, dok Hrvatski biografski leksikon bilježi nakladu veću od 15 milijuna primjeraka do kraja osamdesetih.
Čovjek koji je na pozornici imao poseban odnos s publikom
Mišina popularnost nije se temeljila samo na pjesmama. Imao je prepoznatljivu pojavu, snažan glas i način nastupa koji je publiku uključivao u koncert. Dovoljno je bilo da podigne ruke, a tisuće ljudi pjevale bi njegove pjesme zajedno s njim.
Njegov dalmatinski identitet bio je važan dio javne slike, a posebno mjesto u njegovu životu zauzimao je Hajduk. Ljubav prema splitskom klubu često je isticao, a pjesma “Ja ne mogu drugo nego da ga volin”, koju je snimio sa Sašom Antićem, još je jednom povezala njegovu glazbu s navijačkom kulturom.
Godine 2009. održao je veliki koncert u Areni Zagreb pred oko 20.000 ljudi, potvrdivši da njegova publika nije vezana samo uz generaciju koja je uz njegove pjesme odrastala. Njegove su pjesme nastavile privlačiti i mlađe slušatelje.
Obiteljske tragedije koje su ga obilježile
Iza velikog uspjeha Miše Kovača stajala je teška životna priča. Najveći udarac doživio je 1992. godine, kada je u 16. godini života poginuo njegov sin Edi, pripadnik specijalne postrojbe Hrvatske vojske Škorpioni.
Smrt sina ostavila je neizbrisiv trag na pjevaču. Nakon tragedije povukao se iz javnosti i najavio da više neće nastupati. Na splitskom Poljudu 1993. održan je koncert “Noć svijeća”, na kojem se okupilo oko 50.000 ljudi, a Mišo je tada simbolično najavio oproštaj od pozornice.
U godinama koje su uslijedile suočio se s nizom osobnih gubitaka i teškim psihičkim razdobljem. U siječnju 1999. pokušao je počiniti samoubojstvo pucnjem iz pištolja, no preživio je i oporavio se.
Kasnije je govorio o tome koliko mu je u najtežim trenucima značila supruga Lidija, s kojom je desetljećima dijelio život. U jednom od svojih javnih istupa rekao je da je upravo ona bila uz njega u razdoblju kada mu je bilo najteže.
Povratak glazbi i ljubav koja nije prestala
Nakon teškog razdoblja Mišo se postupno vratio glazbi. Godine 1999. objavio je album “Budi čovjek dobre volje”, a 2000. ponovno se pojavio na Splitskom festivalu i pobijedio s pjesmom “Vraćam ti se, Dalmacijo, mati”. Iste godine snimio je i pjesmu “Dalmatino”.
Nastavio je snimati i nastupati, a na albumu “Ja sam kovač svoje sreće” iz 2006. gostovala je i njegova kći Ivana Kovač. Njihov duet “Nema mi do tebe nikoga” bio je posebno važan dio tog izdanja.
Mišo je tijekom života bio u tri braka. Posljednjih desetljeća uz njega je bila supruga Lidija, o kojoj je često govorio s velikom zahvalnošću. Kći Ivana krenula je njegovim glazbenim stopama i izgradila vlastitu karijeru.
Iako se posljednjih godina sve rjeđe pojavljivao u javnosti i nastupao, interes publike za njegov život i pjesme nije nestao. Njegov opus ostao je dio domaće glazbene baštine, a koncerti su pokazali da je njegova veza s publikom bila mnogo snažnija od uobičajenog odnosa izvođača i obožavatelja.
