Saša Mirković, diplomirani pravnik i vlasnik medijske kompanije, osvrnuo se na aktualno stanje u Srbiji nakon parlamentarnih izbora i uputio pitanje profesorima i studentima pravnih fakulteta.
„Inkvizicija ili demokracija u Srbiji! Što misle profesori i studenti pravnih fakulteta?“, zapitao se Mirković.
„Svaki obrazovani student već na prvoj godini Pravnog fakulteta zna što znače pojmovi vis publica (javno nasilje) i proscriptio (proskripcija), kao i koliko pogubne mogu biti njihove posljedice za pojedinca, pravdu i društvo u cjelini. Povijest nas uči da ondje gdje vladaju javni progon i nasilje, pravo i pravda gube svaki smisao!“, naveo je, pa zaključio:
„Ovo nije pravda, već trijumf bezakonja i civilizacijski poraz!“
Objava Saše Mirkovića, diplomiranog pravnika i vlasnika medijske kompanije, u kojoj se poziva na dva povijesno-pravna pojma – vis publica i proscriptio – nije samo politički komentar.
Ona predstavlja upozorenje na opasnost da se demokracija, pod izgovorom borbe za pravdu, pretvori u instrument političkog revanšizma, javnog progona i institucionalnog nasilja.
Kako bismo razumjeli bit njegove poruke, potrebno je objasniti značenje pojmova koje koristi.
„Vis publica“ u rimskom pravu označava javno nasilje, odnosno nasilno postupanje koje ugrožava javni poredak. S druge strane, „Proscriptio“ u povijesno-pravnom smislu označava javno proglašavanje pojedinaca političkim neprijateljima, njihovo stavljanje izvan zakonske zaštite, progon, oduzimanje građanskih i političkih prava te konfiskaciju imovine, a u najekstremnijim slučajevima i fizičku likvidaciju.
Mirković ove pojmove koristi kao upozorenje na određene pojave u aktualnom političkom ambijentu Srbije.
Njegova poruka može se razumjeti kao kritika onih političkih i društvenih struktura koje izbornu pobjedu ili potporu javnosti doživljavaju kao neograničeno pravo da odlučuju tko je podoban, tko je kriv, tko zaslužuje javnu osudu, a tko ima pravo biti dio društva.
Izborna pobjeda nije bjanko ovlaštenje za političku odmazdu
Većina nije zamjena za zakon, a politička popularnost nije izvor pravosudnog autoriteta.
Ako pojedini predstavnici studentskih političkih inicijativa, izbornih lista ili drugih društvenih struktura, oslanjajući se na svoj politički legitimitet, pokušavaju nametnuti praksu javnog etiketiranja, kolektivnog kažnjavanja i političkog isključivanja neistomišljenika, takvo ponašanje ne predstavlja demokratski napredak, već ozbiljno odstupanje od njegovih temeljnih vrijednosti.
Naravno, svaka konkretna tvrdnja o zlouporabi izborne pobjede zahtijeva činjenice i dokaze. Ipak, pravno načelo ostaje nepromijenjeno:
Nitko, bez obzira na broj osvojenih glasova, nema pravo političku pobjedu pretvoriti u sredstvo progona.
Demokracija nije sustav u kojem pobjednik dobiva pravo ponižavati poraženoga. Ona podrazumijeva da i pobjednik i poraženi ostaju jednaki pred zakonom.
Zato je posebno značajna Mirkovićeva rečenica na latinskom jeziku: Haec non est solutio problematis – „Ovo nije rješenje problema“.
U toj je rečenici sadržana središnja poruka njegove objave. Nepravda se ne ispravlja novom nepravdom. Nasilje se ne liječi nasiljem, a politička kriza ne rješava se stvaranjem novih neprijatelja.
Ako se borba za demokratske promjene pretvori u borbu za eliminaciju političkih protivnika, društvo ne izlazi iz krize, već ulazi u njezinu novu, potencijalno opasniju fazu.
Zašto se Mirković obraća profesorima i studentima pravnih fakulteta?
Posebnu težinu ovoj poruci daje činjenica da se Mirković obraća profesorima i studentima pravnih fakulteta.
To nije slučajno. On zapravo postavlja pitanje pravnoj i akademskoj zajednici:
Gdje prestaje legitimna politička borba, a gdje počinje zlouporaba moći? Gdje je granica između demokratskog izražavanja volje građana i pokušaja uspostavljanja političke inkvizicije?
Odgovor bi morao biti nedvosmislen.
Pravna država ne smije imati političke miljenike, ali ni političke neprijatelje. Ona smije imati samo zakon, dokaze, postupak i odgovornost.
Izbori daju mandat za upravljanje, a ne dozvolu za progon. Studentski status ne daje automatski moralni monopol, kao što ni pripadnost vlasti ili oporbi nikoga unaprijed ne čini ni krivim ni nevinim.
Zato Mirkovićeva objava, promatrana iz pravnog i društvenog kuta, nadilazi dnevnu politiku. Ona otvara pitanje mnogo značajnije od toga tko je pobijedio, a tko izgubio.
Demokracija ili pravda prema političkoj pripadnosti?
Pitanje je želi li Srbija demokraciju utemeljenu na institucijama ili društvo u kojem se pravda određuje prema političkoj pripadnosti i trenutačnom odnosu snaga.
Jer kada politička volja postane važnija od zakona, kada javna osuda zamijeni sudski postupak, a politička pobjeda postane opravdanje za revanšizam, tada više ne govorimo o demokratskoj obnovi.
Govorimo o opasnosti da se pod imenom demokracije uspostave metode koje su potpuno suprotne njezinim temeljnim vrijednostima.
Završna poruka ove objave jednostavna je, ali iznimno snažna:
Demokracija se ne dokazuje načinom na koji se dolazi do pobjede, već načinom na koji se pobjeda koristi.
Sve drugo nije rješenje problema, već njegovo produbljivanje.
A društvo koje politički revanšizam proglasi pravdom riskira izgubiti i jedno i drugo – i pravo i pravdu.
