Ako ste se ikada pitali kako izgleda kada grafit postane puno više od običnog crteža na zidu, dovoljno je upoznati Slavena Lunara. Jedan od pionira zagrebačke street art scene još je krajem osamdesetih godina uzeo sprej u ruke. Više od tri desetljeća poslije, njegovi prepoznatljivi radovi krase zidove Zagreba, ali i brojnih svjetskih metropola. Od ulične umjetnosti napravio je svoj prepoznatljiv rukopis, a od grafita prostrano igralište za kreativnost, suradnju i igru.
Svoju prepoznatljivu mačku, zaštitni znak po kojem ga prepoznaju generacije, Lunar danas crta zatvorenih očiju. Proces počinje jednostavnim oblicima: pumpe, obla glava, krnje kružnice, mali trokut za nos i prepoznatljive hiperbole umjesto usta. No, kada je počinjao, nije mogao ni zamisliti da će mu ulična umjetnost postati životni poziv.
View this post on Instagram
Prvi radovi na Štrosu i “sramoćenje” bez društvenih mreža
Njegovi pionirski koraci odvijali su se daleko od očiju javnosti, na zapuštenim zidovima i stražnjim stranama zgrada. Bio je to period testiranja, kako skicu s papira prenijeti na masivni, vertikalni zid.
“Prvi samostalni rad nastao je na Strossmayerovom šetalištu, u vrijeme dok je Štros bio prilično dinamično mjesto. Prije toga radili smo na skrivenim lokacijama. To prenošenje s papira na zid u početku je izgledalo toliko grozno da mi je drago što tada nije bilo društvenih mreža i prilike da se javno sramotimo sa svojim prvim pokušajima”, kroz smijeh se prisjeća Lunar.
View this post on Instagram
U to vrijeme Zagreb nije imao luksuz interneta ni Instagrama. Scena je bila rudimentarna, s tek dva suparnička tabora od po nekoliko članova čiji je rivalitet zapravo gurao priču naprijed. Znanje se nije imalo od koga upijati na domaćem terenu, pa su ga upijali iz inozemstva — iz Njemačke, Amerike, Francuske i Nizozemske. Preko specijaliziranih časopisa, fanzina i klasične razmjene pisama i fotografija poštom, upijali su tehnike i pokušavali ih preslikati na zagrebačke ulice.
View this post on Instagram
Nostalgija za vremenom kada je rad trajao duže od par sekundi
Gledajući na te početke s odmakom od trideset godina, Lunar ne skriva nostalgiju. Iako su radovi tehnički bili nesavršeniji nego danas, prostori nisu bili zasićeni vizualnim šumom. Danas je, s druge strane, tržište prenatrpano. Čak i najkompleksniji rad na svijetu u percepciji publike jedva preživi nekoliko sekundi jer je pažnja ljudi raspršena. A gdje u cijeloj priči završava umjetnost, a počinje vandalizam? Za Lunara to pitanje nije crno-bijelo. Ističe kako svi počinju na isti način, no da ponašanje u prostoru i odnos prema gradu u konačnici ovise o odgoju, okruženju i društvu u kojem pojedinac odrasta.
View this post on Instagram
Neostvareni san: Oslikavanje svemirske letjelice
Nakon stotina oslikanih zidova, brodova i automobila diljem planeta, moglo bi se pomisliti da je Lunar ostvario sve svoje umjetničke želje. No, jedna mu već godinama ne izlazi iz glave. “Još uvijek se bavim mišlju da bi bilo lijepo oslikati jedan veliki avion ili čak svemirsku letjelicu. Auti, brodovi i ostala vozila manje-više su odrađeni, ali ovo su stvari koje bi mi još bile iznimno interesantne”, otkriva umjetnik.
A kako izgleda kada ekipa s televizije pokuša nacrtati svoju prvu mačku pod Lunarovim vodstvom i je li autorica teksta spremna za veliki zid — više doznajte u prilogu Petre Gajšak.
