U zagrebačkoj Galeriji Karas (Ulica kralja Zvonimira 58) u srijedu, 9. rujna u 19 sati, otvara se izložba fotografija „Skrivena mjesta grada“ autorice Mare Bratoš. Nakon što je premijerno predstavljena u dubrovačkoj Galeriji Otok Art radionice Lazareti, ova fascinantna vizualna priča stiže pred zagrebačku publiku, donoseći jedinstveni dijalog između Dubrovnika iz 1995. godine i onog današnjeg, zabilježenog tri desetljeća poslije.
Nakon Domovinskog rata, Dubrovnik je nosio vidljive rane i tupu tišinu koja se odbijala od njegovih zidina. Nekadašnja žarišta društvenog života, susreta i zabave ostala su prazna i zaboravljena. Upravo ti prostori privukli su Maru Bratoš, tada studenticu zagrebačke Filmske akademije. Umjesto tipičnih razgledničkih prizora, njezin su objektiv privukla skrivena lica Grada, mjesta urezana u kolektivno sjećanje Dubrovčana, ali uglavnom nevidljiva običnim turistima.
Na crno-bijelim fotografijama iz 1995. godine, lokacije poput vile Šeherezade, hotela Argentina, Uvale Lapad s vilama Elita i Wolff, vaterpolskog igrališta na Porporeli te stolova za stolni tenis ispred hotela Neptun djeluju gotovo filmski. Prožete su lynchevskom atmosferom neizvjesnosti i tajnovitosti, u kojoj prazni i nijemi prostori postaju kulise neispričanih priča.
Točno trideset godina poslije, Mara Bratoš vratila se na iste lokacije, no dočekala ju je potpuno drukčija realnost. Povratak na mnoge točke više nije bio moguć, ulazak u hotel Argentinu bio joj je zabranjen, dok je kod Šeherezade mogla snimiti tek ulazna vrata. Neka su mjesta u potpunosti izgubila svoj nekadašnji sadržaj, poput šahovskog polja na kojem se više nitko ne okuplja, dok su druga završila iza zaključanih vrata s novim pravilima korištenja.
Upravo ta nemogućnost pristupa čini ključni sloj nove serije fotografija. Dok su 1995. godine ove lokacije simbolizirale ratnu prazninu i oporavak, danas svjedoče o dubokom društvenom preobražaju i gubitku javnog prostora koji je postupno prešao u režim kontroliranog pristupa. Izložba „Skrivena mjesta grada“ ne nudi jeftinu nostalgiju niti presuđuje je li Dubrovnik prije bio bolji ili lošiji. Ona kroz kontrast ratnih crno-bijelih kadrova i suvremenih fotografija u boji bezuljepšano bilježi kako se s promjenom gradskih fasada promijenio i sam način na koji Grad danas pripada svojim stanovnicima.
