Dok je većina djevojčica najranije uspomene vezala uz igračke i bezbrižnost, Ljerka Božičević Jurin djetinjstvo je provela okružena Fiatima, Peglicama i Ladama. Miris benzina i motornog ulja te svakodnevni stručni razgovori u radionici njezinog oca oblikovali su je od malih nogu. Danas, kao diplomirana inženjerka strojarstva, Ljerka stoji na čelu renomiranog obiteljskog obrta za strojnu obradu motora u zagrebačkom Savskom gaju.
U svijetu u kojem se teška industrija, mehanika i teški strojevi još uvijek percipiraju kao isključivo muška domena, ova snažna žena hrabro prkosi stereotipima i dokazuje da stručnost ne poznaje spol.
“Najdraži trenuci u djetinjstvu bili su mi kad bi me otac posjeo u automobil i podignuo ga na dizalicu. U mojoj glavi to je bila transformacija u vozača Formule 1 ili golemog kamiona. Već sam tada, i ne znajući, upijala temeljna pravila radionice – da se ništa ne radi napamet i da se za svaki posao preuzima potpuna odgovornost”, prisjeća se Ljerka.
Od dječje mašte do inženjerske diplome
Za vanjskog promatrača, strojna obrada motora djeluje kao izrazito glasan, grub i „prljav” posao. No Ljerku je privukao unutarnji, inženjerski nagon. Oduvijek ju je zanimalo kako sustavi funkcioniraju, a još više – zašto su stali.
Upravo je zato na Fakultetu strojarstva i brodogradnje završila konstrukcijski smjer za motore i vozila. Željela je bogato praktično iskustvo iz radionice nadograditi vrhunskim teorijskim znanjem. Danas joj je najuzbudljiviji dio posla – analiza oštećenja. Poput pravog detektiva, povezuje tragove na klipovima, ventilima i koljenastom vratilu kako bi otkrila pravi uzrok havarije.
Slatke pobjede nad predrasudama
Ulazak u tradicionalno mušku branšu nosio je svoje izazove, no Ljerka ih je uvijek rješavala smirenošću, stručnošću i dozom duhovitosti.
“Jednom je klijent stigao izvan radnog vremena i preko mobitela nekome glasno komentirao kako je u radionici zatekao samo neko žensko. Smireno sam mu rekla da gazde nema i neka dođe sutra. Kad se pojavio sljedeće jutro, dočekala sam ga upravo ja, kao vlasnica i inženjerka. Problem s motorom riješili smo ekspresno, a sceni od prethodnog dana više nismo rekli ni riječi”, uz osmijeh otkriva Ljerka.
Simpatične situacije događale su se i preko telefona. Kada bi klijenti zvali i tražili “muškarca za razgovor”, Ljerka bi ih pitazila žele li razgovarati s tokarom, mehaničarom ili inženjerom. Čim bi izabrali inženjera, s ponosom bi odgovorila: “Izvolite, to sam ja!”
Poštovanje koje se zarađuje znanjem, a ne titulom
Ljerka ističe kako joj diploma nikada nije služila kao štit, već kao alat. U sektoru metala nema podilaženja, povjerenje klijenata i muških kolega dobiva se isključivo egzaktnim mjerenjima, činjenicama i iskrenim pristupom. Danas je kolege iz branše percipiraju prvenstveno kao ravnopravnu i vrhunsku stručnjakinju iz ceha. Krug se simbolički zatvorio i time što danas u njihovu radionicu na stručnu praksu dolaze upravo studenti s njezinog matičnog fakulteta, gdje im Ljerka sa svojim timom prenosi neprocjenjivo praktično znanje. Dok gleda u budućnost, Ljerka se nada da će se obiteljska priča nastaviti i kroz četvrtu generaciju ako njezin sin Borna odluči krenuti njezinim stopama. No, bez obzira na sve, njezina je misija jasna, dokazati da u svijetu teških strojeva i metala najjače oružje nisu mišići, već znanje i strast prema poslu.
