Jedna od najčitanijih i najkontroverznijih autorica na ovim prostorima, Vedrana Rudan, ponovo je uzburkala strasti na domaćoj sceni. U svom najnovijem, iznimno oštrom tekstu, bez ikakve je cenzure progovorila o jadnom stanju u hrvatskoj kulturi, brutalno iskreno secirajući odnos politike prema umjetnicima, pri čemu je glavni udarac usmjerila izravno na političku elitu.
Rudan se odmah na početku žestoko osvrnula na činjenicu da vodeći ljudi u državi uopće nisu reagirali na odlazak svjetski poznate književnice Slavenke Drakulić. Za autore te apsolutne kulturne tišine izravno krivi državni vrh. U svom prepoznatljivom, satiričnom stilu, bez zadrške je javno prozvala dvojac na vlasti:
„Tko su dva dalmatinska tovara? Predsjednik Hrvata sjedi u dvorcu i gleda kako mu lascivno pred nosom bijeli paunovi mašu svojim bijelim guzicama dok Gospodin pijucka najbolje hrvatsko vino ‘Mare’ bura. Onaj drugi trese ruke svojim kolegama nadajući se da će im postati šef. Uzalud njačeš, moj tovare!“ – poručila im je Rudan.
Od pećine i partizana do fotelje
U nastavku teksta spisateljica se bez imalo respekta poigrala i s njihovim obiteljskim stablima te političkim naslijeđem koje kroji sudbinu države. Istaknula je kako su njihovi preci, nonić i nona, živjeli u pećini, dok su im očevi otišli u partizane, a njihova su dječica na kraju postala predsjednici. Prema njezinim riječima, rezultat tog povijesnog naslijeđa je jasan: prema prvom Predsjedniku narod živi u jadu, a prema drugom u veselju.
Rudan se otvoreno pita kakve uopće veze ima kultura s tom dvojicom, kako ih naziva, nepismenih tovara. Podsjetila je na izjavu jednog od njih koji se hvalio da je u gimnaziju išao pješice, ironično dodajući da je po njegovom shvaćanju “Pamet” svatko tko može pišati u gimnaziji umjesto kod kuće. Za to vrijeme, tvrdi Rudan, onaj drugi gnječi međunožje dok gleda kako se tresu kockaste noge na zelenoj livadi, misleći pritom samo na nogomet i jeftine bodove kod publike.
“Država plaća izdavačima tisuće eura, a piscima tisuće centi”
Posebnu pažnju čitatelja privukao je i dio u kojem otvoreno govori o financijskoj strani spisateljskog života u Hrvatskoj, tvrdeći da građani sami daju novac toj istoj političkoj eliti. Osvrnula se i na vlastita bizarna iskustva s izdavačkom kućom VBZ, gdje je obaviještena da je u protekloj godini zaradila svega 500 eura, a kada je inzistirala na isplati, novac je greškom uplaćen na njezin davno ukinuti račun, pa je situaciju morao rješavati njezin suprug odvjetnik. Kao suprotnost domaćem jadu, navela je beogradsku Lagunu i Dejana Papića koji plaćaju točno po ugovoru.
Za sam kraj, autorica je ostavila pravu bombu koja će zasigurno podići golemu prašinu. Osvrćući se na to kako se Hrvati odnose prema vlastitoj baštini, spomenula je šuškanja da bi kip Nikole Tesle iz centra Zagreba mogao biti preseljen u Beograd, zaključivši kako svaku zemlju zemljom čini isključivo njezina kultura, a ne magarci gimnazijalci koji trenutno sjede u foteljama i nemaju pojma tko su zapravo istinske svjetske veličine.
