Kada su vlasti u Sjevernoj Koreji davne 1987. godine započele ambicioznu gradnju u glavnom gradu, bili su apsolutno sigurni u trijumf. Plan je bio jasan: ovdje će ponosno stajati najglamurozniji i najluksuzniji hotel na cijelom planetu. Trebao je to biti ne samo ponos nacije, već i brutalni, megalomanski odgovor na kapitalističko pokazivanje mišića i bogatstva zapadnog svijeta.
Umjesto toga, hotel Ryugyong u srcu Pjongjanga pretvorio se u jezivog betonskog diva u kojem do dana današnjeg nikada nije prespavao nijedan jedini gost. Nadimak “Hotel propasti” stoga nije dobio slučajno on je spomenik jednom posve propalom snu.
Nestao s karata i službenih fotografija režima
Ovaj ogromni arhitektonski kolos, koji svojim specifičnim oblikom podsjeća na futurističku piramidu, visok je vrtoglavih 330 metara. Sjevernokorejski je režim te 1987. godine pompozno obećao više od 3000 raskošnih soba i čak pet rotirajućih restorana na samom vrhu, s kojih bi se pružao spektakularan panoramski pogled na Pjongjang. Svečano otvaranje planirali su ekspresno samo dvije godine nakon udaranja temelja. No, surova stvarnost iza kulisa ove gigantske građevine bila je, najblaže rečeno, potpuno iznenađujuća.
Zgrada je do 1992. godine doista uspjela dosegnuti svoju planiranu visinu, no tada su svi radovi preko noći i potpuno iznenada stali. I to ne na nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. Punih šesnaest godina gradskom vizurama dominirao je ovaj sivi, zastrašujući div bez ijednog prozora, s golim betonskim zidinama i zahrđalom dizalicom koja je sablasno stajala zaboravljena na samom krovu. U međuvremenu, u prepoznatljivom stilu tamošnjeg režima, Pjongjang se pretvarao da hotel zapravo uopće ne postoji. Došlo je do toga da su ga grafički čistili i doslovno brisali sa svih službenih fotografija i razglednica grada.
Odgovor na pitanje zašto je sve propalo zapravo je više nego očit: novac za gradnju nestao je brže nego što se moglo izgovoriti ime Kim Jong-ila. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Sjeverna Koja je potonula u stravičnu ekonomsku krizu i glad, pa je ovaj megalomanski san završio na neslavnom tronu kao najviša potpuno nenastanjena zgrada na svijetu.
Drugi pokušaj spašavanja: Izvana stakleni glamur, iznutra goli jad
Novi tračak nade pojavio se tek 2008. godine, kada je započeo drugi pokušaj spašavanja ovog betonskog čudovišta. Jedna bogata egipatska tvrtka uložila je nevjerojatnih 180 milijuna dolara kako bi zgradu konačno obložila modernim staklom i metalnim panelima. Hotel je nakon toga napokon prestao izgledati kao kulisa za neki postapokaliptični horor film, no unutrašnjost je nažalost ostala netaknuta.
“U golemom ulaznom lobiju i dvorani nije bilo ničega osim hrpe izloženog, hladnog cementa”, opisao je unutrašnjost zgrade Britanac Simon Cockerell, jedan od tek nekolicine sretnika i rijetkih stranaca kojima je uopće bilo dopušteno zakoračiti unutra.
Danas hotel Ryugyong prividno živi. Noću spektakularno svijetli obasjan tisućama LED svjetala koja služe za emitiranje masivnih državnih propagandnih projekcija i filmova. No, unatoč tom vanjskom blještavilu, ulazak unutra i dalje je strogo zabranjen.
Stručnjaci su prilično sigurni da je zgrada tehnički potpuno neupotrebljiva i problematična zbog svoje starosti. Kompletne instalacije, struja i ventilacija datiraju još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća i danas bi zahtijevale totalni, višemilijunski remont za koji u državi jednostavno nema novca.
Zbog svega toga, nikome izvan strogo zatvorenog kruga vlasti zapravo nije jasno rade li se unutra ikakvi fini radovi na interijeru ili je cijela ova blještava piramida tek jedna obična, velika i ušminkana kulisa za državnu propagandu što za Sjevernu Koreju ne bi bilo ništa neobično. A hoće li ovaj ukleti hotel ikada primiti svog prvog gosta? To u ovom trenutku vjerojatno ne zna čak ni sam Kim Jong-un.
