Oscari i Hrvatska posljednje dvije godine samouvjereno idu ruku pod ruku. Nakon euforije koju je donio kratkometražni film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, val ponosa nastavlja se s dokumentarnom uspješnicom Fiume o morte! Redatelj Igor Bezinović i producentska ekipa, iz Beča su se kući vratili s kipićem Europske filmske nagrade, tzv. Europskog Oscara, a mi smo imali priliku iz prve ruke im čestitati, na posebnoj projekciji filma u Zagrebu.
- Rijeka dočekala filmsku ekipu kao reprezentaciju
- Povijesni iskorak: prvi hrvatski dokumentarac u utrci za Oscara
- Dokumentarist koji dijeli autograme
- Od komunalnog radnika do nominacije za Zlatni studio
- Riskantna scena zbog koje je supruga došla na set “u inspekciju”
- Snimanje na rubu mogućeg
- Film kao politički čin
Jedna od producentica filma, Vanja Jambrović priznaje da su dojmovi još uvijek snažni.
„Još uvijek su dojmovi vrlo visoko jer ja stvarno mislim, iz moje producentske perspektive koja je uvijek vrlo racionalna – mi producenti moramo biti racionalni – da je potpuno nevjerojatno da smo mi to uspjeli, da smo osvojili tu nagradu.“
View this post on Instagram
Rijeka dočekala filmsku ekipu kao reprezentaciju
U Rijeci, gradu kojem je film posvećen, u kojem je nastao i čiji su građani aktivno sudjelovali u njegovu stvaranju (Igor je angažirao niz Riječana koji prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o okupaciji Rijeke, koje se rijetki sjećaju) ovaj je uspjeh dočekan kao zajednički. Filmska ekipa doživjela je doček kakav je kod nas inače rezerviran za sportaše.
Redatelj Igor Bezinović zato nije skrivao emocije, jer nije mala stvar kada gotovo cijeli grad, zajedničkim snagama, napravi priču koja završi okrunjena međunarodnim priznanjem.
„Jako mi je lijepo da su autori filma, da je jedna filmska ekipa, dočekana u Rijeci i da građanima to toliko puno znači. Nekako smo navikli da se ljudi okupljaju oko sporta, kad netko osvoji medalju, ali ovakvo okupljanje zbog filma bilo je veliko iznenađenje i baš lijep osjećaj.“ – priznaje redatelj.
Povijesni iskorak: prvi hrvatski dokumentarac u utrci za Oscara
Fiume o morte! ušao je u povijest i kao prvi hrvatski dokumentarni film koji je izabran za nacionalnog predstavnika, u utrci za američkog Oscara. Iako mu je nominacija na kraju izmaknula, u ekipi nema gorčine.
„Uvijek sam osjećala da mi možemo osvojiti Europskog Oscara ako se jako potrudimo. Za američkog, kad upoznate to tržište i shvatite koliko je ono filmski drugačije od Europe, postane vam jasno da su to dva svijeta koja nemaju veze jedan s drugim. Nismo imali šanse ne zato što film nije dovoljno dobar, nego zato što nemamo neke faktore koji su ključni u američkoj industriji – primjerice jaku streaming platformu ili velikog američkog distributera. Samo dobar film tamo nije dovoljan,“ iskreno objašnjava Jambrović.
Unatoč tome, film je ostvario izvanredan uspjeh – postao je najgledaniji hrvatski dokumentarni film u kinima od stjecanja neovisnosti.
Dokumentarist koji dijeli autograme
Neočekivana popularnost zatekla je i samog redatelja.
„Dogodilo mi se na dan dočeka da su mi ljudi prilazili dok sam jeo, što mi je bilo simpatično i neobično. Kad smo došli pred spomenik, jako puno ljudi se došlo fotografirati, neki su tražili autograme. Za jednog dokumentarista to sigurno nije nešto na što sam navikao,“ kaže Bezinović.
Od komunalnog radnika do nominacije za Zlatni studio
Posebnu pažnju publike privukao je Ćenan Beljulji Keno, komunalni radnik iz Rijeke, koji je u filmu utjelovio kontroverznog Gabrielea D’Annunzija, lika kojeg u filmu igra čak sedam različitih osoba. Nakon, naoko tek jedne u nizu prijava za statiranje njegov je amaterski glumački put najednom napravio veliki zaokret.
„Kao i za sva statiranja prije, javio sam se preko društvenih mreža. Nakon korone došlo je ono prijelomno pitanje – želim li utjeloviti D’Annunzija. U jednoj sekundi sam pomislio ‘ovaj čovjek nije normalan’, a u drugoj sam rekao – da, apsolutno. Nisam znao kuda me to vodi, ali sam pristao igrati igru. Ta igra je danas postala jako ozbiljna priča.“ – otkriva nam Ćenan.
Uloga mu je donijela i nominaciju za Zlatni studio, u kategoriji najboljeg glumca.
„Na poslu je euforija totalna, u gradu, u trgovačkom centru… Iskreno, najviše sam se bojao reakcija na talijanski jezik, ali Igor mi je rekao: ‘Kad ljudi pogledaju film, nikome neće pasti na pamet kritizirati tvoj talijanski’. I bio je u pravu.“
Najponosniji je, kaže, bio njegov sin.
„Imao je 13 godina, bio sam ćelav skoro dvije godine zbog uloge. Pogledao me i rekao: ‘Tata, ti jako ličiš na tog fašista, zato te žele.’ Bio je preozbiljan za svoje godine.“
Riskantna scena zbog koje je supruga došla na set “u inspekciju”
A predanost ulozi za Ćenana je značila i da će za scenu, koja je ujedno ovjekovječena na plakatu filma, morati otkriti više nego što se na prvu svidjelo supruzi.
“Ova slika se snimala u centru Rijeke, samom centru Rijeke, mislim da je bilo oko 5 ujutro. S obzirom da sam se trebao skidati gol ja i supruga nismo znali kakva je koncepcija slike, pa je ona rekla – “Ja idem s tobom, bilo je dosta.” – priznaje nam kroz smijeh.
No kako i priliči ozbiljnoj produkciji, škakljiva scena odrađena je toliko profesionalno da nije bilo ni potrebno previše hrabrosti.
“Mislim ti su ljudi profesionalci, pa nije baš da ti dođeš i u centru grada i skidaš se gol. Ja sam otac četvero djece ne mogu si baš to dopustiti ako me razumijete. Imao sam paravan gdje sam se skinuo, došle su curke profesionalke, lijepo su to odradile nisu ništa vidjele na meni. Ovu zastavu su zakačili da vam iskreno kažem nemam pojma kako…Ali je držala.
Nije bilo vjetra nadam se..?
Sva sreća nije ali s druge strane ceste stoji moja supruga i gleda kontrolira.
Je li bila zadovoljna na kraju?
Bila je zadovoljna jer je vidjela paravan, ali mi je svejedno preko puta govorila daj još zatvori to…. pazite ovo je granici erotike, ja priznajem da je i mnogi mi zamjeraju zbog ovoga, pogotovo malo starija populacija iznad 60, ali kažu da je simpatično.
Snimanje na rubu mogućeg
Nije samo ova scena bila svojevrsni riskantni poduhvat. Snimanje dokumentarno-igrane priče o 16-mjesečnoj okupaciji Rijeke 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, nacionalista i svojevrsnog duhovnog oca fašizma Gabriela D’Annuzia, bilo je logistički i sigurnosno izuzetno zahtjevno – od noćnih scena razbijanja izloga do “rezanja glave” dvoglavog orla.
„Najviše sam se bojala da se nekome nešto ne dogodi. Imali smo oko 300 statista, većinom amatera, mnogi su glumili vojnike, skakali s mosta, ulazili u vodu. Kad se danas sjetim tih scena, ne mogu vjerovati da je sve dobro završilo. Jedino je jedan dečko malo uganuo gležanj,“ prisjeća se producentica.
Film kao politički čin
Na kraju, Fiume o morte! nije samo filmski, nego i snažan politički projekt, a jednako snažno udara u sridu političko društvenih svjetskih previranja u ovom trenutku, čak 10 godina nakon što je Igor započeo rad na njemu.
„Ovo je antifašistički i antimilitaristički film. U društvu koje često marginalizira te ideje, ponekad imam osjećaj da vrištim u vjetar. Ali mislim da i to vrištanje netko čuje,“ zaključuje Bezinović.
Sudeći po reakcijama domaće i međunarodne publike – čulo se vrlo jasno, posebno kada osvrnemo na dosadašnji uspjeh. Fiume o morte! je obišao svijet – od Australije, preko Tajvana, do Meksika – prikazan je u njujorškoj MoMi, uvršten na čak 35 festivala diljem svijeta te je osvojio brojne nagrade. Među ostalima, proglašen je najboljim dokumentarnim filmom na festivalima u Innsbrucku, Podgorici i Jerevanu, dok je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu nagrađen s čak šest Zlatnih arena: za masku, kostimografiju, scenografiju, casting, produkciju i režiju.
Videoprilog s ekipom filma pogledajte u nastavku.
