Ako ste ikada ostavili napojnicu u japanskom restoranu misleći da ste ispali kavalir, vjerojatno ste upravo učinili jednu od najvećih tamošnjih sramota. Dok se u Sjedinjenim Američkim Državama neostavljanje “tržišnog viška” smatra vrhuncem nepristojnosti, u Japanu će vaš novac doživjeti kao uvredu. To je najbolji dokaz da bonton nije univerzalna istina, već šarena lepeza običaja koja se drastično mijenja čim prijeđete granicu.
William Hanson, vodeći svjetski stručnjak za bonton, nema previše dobrih vijesti za nas na Zapadu. Prema njegovim riječima, titulu najljepše odgojene nacije uvjerljivo nosi Japan, a odmah iza njega smjestio se Singapur. Ono što Hanson primjećuje s dozom sjete jest činjenica da zapadne kulture polako gube bitku u disciplini poštovanja i suptilnosti. U Japanu je bonton toliko duboko ugrađen u DNK naroda da se čak i jezik mijenja ovisno o tome razgovarate li s nadređenim, strancem ili starim prijateljem. Tamo naklon nije samo pokret tijela, već precizna mjera društvenog statusa i uvažavanja.
Zanimljivo je kako bonton zapravo funkcionira kao nevidljivi kod koji nesvjesno prilagođavamo situacijama. Svi smo mi pomalo “glumci” jer se sasvim drukčije izražavamo na nedjeljnom ručku kod bake nego u petak navečer s društvom u gradu. No, dok je kod nas ta promjena stvar izbora, u zemljama Dalekog istoka to je stvar opće kulture bez koje društvo ne bi moglo funkcionirati. Izgleda da bonton nije samo znanje o tome kojom vilicom jesti salatu, već umijeće prepoznavanja trenutka u kojem vaša prisutnost ne smije narušiti mir osobe preko puta vas.
Ako planirate putovanje, možda je vrijeme da proučite lokalna pravila jer ono što je kod kuće znak ljubaznosti, u tuđini bi vas moglo dovesti u vrlo neugodnu situaciju. Na kraju dana, najvažnije pravilo bontona koje vrijedi svugdje ostaje isto: poštovanje je jezik koji svi razumiju, čak i kad se ne slažemo oko toga treba li ostaviti onih par eura viška na stolu.
