Da nije poginuo u teškoj prometnoj nesreći u Zagrebu 4. ožujka 1993., pjevač i skladatelj Tomislav Ivčić danas, 6. siječnja, slavio bi 73. rođendan. Umjesto rođendanske svijeće, ostala je golema ostavština – pjesme koje se pjevaju na feštama, himne koje se pjevaju na trgovima i sjećanje na čovjeka čiji je glas, u jednom trenutku povijesti, postao glas mira.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Njegov posljednji rođendan s obitelji bio je 40. Njegovi najbliži govore – kao da je slutio koliko je život nepredvidiv, feštu je organizirao u posljednji trenutak. Taj detalj danas zvuči gotovo filmski ali i najviše govori o njemu. Tomislav Ivčić bio je čovjek naglog nadahnuća, snažne emocije i energije koja se prelijevala iz privatnog života na pozornicu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Talent koji je počeo prerano da bi bio slučajan
Njegova glazbena priča počinje nevjerojatno rano. Prvu, legendarnu pjesmu ”Čekaj me Silvija” napisao je kao dječačić od samo 13 godina. Tada je i prvi put nastupio. Već sa 16 godina održao je svoj prvi cjelovečernji koncert – pod imenom Sergio Leone, što dovoljno govori o njegovoj mašti i scenskom samopouzdanju.
Tih godina rađa se i njegov prepoznatljivi zaštitni znak – gusti brk, imidž kojemu je ostao vjeran sve do kraja osamdesetih. Bio je to detalj po kojem su ga ljudi pamtili jednako kao i po glasu – specifičnom, punom topline i dalmatinske boje.
”Večeras je naša fešta” – pjesma koja je postala ritual
Prvi veći uspjeh ostvaruje krajem sedamdesetih, kada njegova pjesma ”Večeras je naša fešta” postaje nezaobilazni hit, a Ivčić se ubrzo etablira kao jedno od najprepoznatljivijih imena zabavne i dalmatinske glazbe. Malo je reći – tako je i danas. Od dalmatinskih svečanosti do sportskih događanja, ”fešta” je stanje duha.
Diskografija koja je nadživjela vrijeme
Prve pjesme snimio je za Jugoton 1974., a deset godina kasnije iza sebe je već imao deset ploča. Tijekom karijere izdao je 23 albuma, prodanih u više od dva i pol milijuna primjeraka.
Posebno mjesto zauzima album ”Međugorje songs” iz 1988., za koji se često ističe da je vjerojatno prva autorska vjerska ploča u bivšoj Jugoslaviji. Ivčić ju je smatrao svojim najpotpunijim umjetničkim djelom, a otpjevao ju je na pet jezika, pokazujući ambiciju i širinu koja je nadilazila lokalne okvire.
Osamdesete: Najtraženiji glas emocije i Dalmacije
Tijekom osamdesetih bio je jedan od najtraženijih pjevača u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Njegove pjesme doticale su sve – ljubav, nostalgiju, dalmatinski način života, ali i društveno angažirane poruke. Među najpoznatijima su ”Kalelarga”, ”Zapivajmo noćas u konobi”, ”Tamo gdje sam rođen” i ”Samo jednom se voli”.
Otpjevao je i stihove koji su postali dio kolektivnog identiteta, poput rečenice koja i danas odzvanja kao istina iz iskustva – ”Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude.”
Krajem osamdesetih njegova glazba sve češće dobiva domoljubni ton. Tijekom Domovinskog rata sklada i izvodi pjesme koje su izražavale ono što su mnogi osjećali, ali nisu znali izgovoriti. Posebno se ističe ”Stop the War in Croatia” – pjesma koja je stekla međunarodnu prepoznatljivost i emitirala se diljem svijeta upravo zbog snažne poruke o ratu i miru.
Sjećanje koje se pretvara u emotivno putovanje
Trideset godina nakon očeve smrti, njegova kći Izabela je sa sestrom Kristinom prije tri godine suorganizirala dva koncerta u njegovu čast. Jedan u Zagrebu koji je ispunio Lisinski baš kao što ga je njihov otac tijekom karijere znao puniti više puta. I drugi koncert koji je održan u rodnom Zadru, gdje su mu brojni hrvatski estradni umjetnici pjesmom odali počast.
Izabela je tada rekla da je to bio koncert za dječaka koji je počeo sanjati velike snove u Zadru, a ostvario ih u Zagrebu – baš u toj dvorani. A rad na koncertu opisala je kao emocionalno putovanje.
Da je živ, Tomislav Ivčić danas bi možda opet u zadnji tren nazvao ljude i rekao: ”Ajmo večeras nešto… samo da smo skupa.” I sigurno nitko to slavlje ne bi propustio!
