Dvadeset godina prošlo je otkako je Danijela Martinović po prvi put održala svoj božićni koncert u dvorani Lisinski. Tada je sve bilo novo, emotivno i – kako sama priznaje – poprilično nesavršeno. Pukla slušalica, zakasnio početak, jedna trepavica zalijepljena, druga izgubljena… No upravo te nesavršenosti, kaže danas, učinile su taj koncert toliko nezaboravnim.
Danas, dvadeset godina kasnije, Danijela se ponovno vraća na isto mjesto, ali s novom glazbenom energijom, bogatijom zrelošću i mudrošću koju su donijele godine i iskustvo.
”Pjevamo tradicionalne božićne pjesme u prvom dijelu koncerta i trudili smo se napraviti balans da previše ne odskačemo.”
Za Danijelu Božić nije samo datum u kalendaru, već stanje duha koje živi tijekom cijele godine.
”Za mene je prije tri dana i formalno počeo najljepši period u mom životu. Ja stvarno živim Božić svaki dan i svatko tko me poznaje to zna. Ali da to previše ne afirmiram, rekli bi da sam luckasta, pa je bolje šutjeti. No sada mogu glasnije o tome govoriti i reći ljudima – Sad osvijestite što osjećate. E, to je Božić.”
Zbog toga je i ove godine odlučila – nema poklona.
”Ne, ne. I oduvijek sam takva. Čak sam bila i neprihvaćena zbog svog stava. Otkad znam za sebe, Božić slavim tiho i ponizno i tako sam to prenijela i svojoj obitelji. Kad sam vidjela kakva se ludila događaju, što se radi od svega toga, u meni je stalno bio otpor. A sada sam vrlo jasno i glasno rekla svojim najbližima da ove godine apsolutno ne želim nikakve poklone. Želim osjećaj, blizinu dragih ljudi i zahvalnost što smo zajedno. I da to stvarno živimo, a ne samo da o tome pričamo.”
Božić će dočekati radno, nastupajući na Badnjak u Splitu – što joj je bila jedna od najvećih osobnih želja. Nakon toga, slijedi ono najvažnije: okupljanje obitelji, priprema večere i dolazak voljenog Josipa Plavića, koji za nju ima posebno mjesto u svakom danu, ne samo u blagdanskom. Njezina majka posebno je zbog toga nervozna.
”E da, treba sad to sve poslužiti! Normalno, brate, dolazi zet, treba sve to skupa dočekati. Izuzetno se radujem. Znate što, stvarno se vrlo često prisjetim i jako sam zahvalna i ponizna što smo još uvijek svi za istim stolom. Jako sam toga svjesna.”
Njihova veza, kako kaže, počiva na jednostavnosti i prisutnosti.
”Znate što, on je jedna tako unikatna osoba da mi ga je teško i prepričati. Davno sam pročitala da je najveći dio svjesnosti života onaj kad više ne trebaš govoriti, nego svojim postojanjem sve govoriš. Eto, i Josip upravo svojim postojanjem to širi – i za mene. On je moja stabilnost. On mene zove Šljoki, od “šljokica”. Rekao je davno na početku: “Ti si moja šljokica.” Dovoljno je da me pogleda i kaže: “Šljoki, sve je OK, sve je u redu.” I ja znam da je sve u redu. To bih stvarno poželjela ne samo svakoj ženi nego svakoj osobi, jer to je najvrednije u vezi.”
